“Ja sam te rodila i odgajila, a ti me mrziš i na kraju me ubiješ”

Nema veće sreće nego kad žena sazna da je trudna. Ta sreća se samo pojačava, ako je moguće, kada se dijete rodi. Nema većeg blagoslova za bebu nego kada je željena i iščekivana s nestrpljenjem.

Svaki pokret bebe se blježi u mentalnoj mapi uma majke. Ako ga nema dugo da se “oglasi”, majka ga nježnim pokretima ruke budi ili zabrinuta trči kod ljekara. Pazi šta jede, jede raznovrsno, pije dovoljno vode, odriče se kafe, jer ima viši cilj. Planira šta sve treba da kupi za bebu i odavno mjerka jednu “zeku” koju je vidjela u izlogu. Iako zna da je maler da se bebi kupuje prije nego što se rodi, ne može da odoli… Ako mora da leži cijelu trudnoću u bolnici, na održavanju, preležaće i neće ni razmišljati o tome da li će joj teško pasti.

Ješće bljutavu hranu, ako ima pritisak i biće joj najukusnija. Kada je sestra u bolnici pita da li hoće da bude majka ili manekenka, reći će k'o iz topa “Majka” i navaliće da pije vodu da bi mlijeko nadošlo. Manuće se priča da se voda ne pije je će stomak da ostane.

Ali, onda je nejasno zašto…
Smišljaće najlepša imena i neće joj biti bitno da li je dječak ili djevojčica.

Samo da je “živo i zdravo”. A onda dođe na svijet dječak. Privija ga na grudi da osjeti dobrodošlicu na ovaj svijet, koliko ga je dugo željela i čekala. Želi sve sama da radi, čak i kad joj duša spava, da ga presvuče desetak puta dnevno, da ga šeta po parku, uspava držeći ga u naručju i ljuljuškajući, jer gleda ga svakodnevno i vidi da se mijenja iz dana u dan. Raste, a ona ne želi ništa da propusti. Kad protrči, pušta ga po stazama, ne želi da ga sputava, a ona leti za njim, ne vjerujući da dijete može da bude tako brzo.

Nerviraju je svi ostali koji ne reaguju u sekundi, da ga zaštite, pomognu mu… I stalno ga ljubi, grli, miriše mu kosicu, jer vjeruje da će to sve od njega da napravi boljeg čovjeka, govori mu svaki dan da ga voli do neba i sunca i nazad, jer njoj to nikad nisu govorili. Uvijek okružen igračkama, uči ga da dijeli s drugom djecom, da đubre baca u kantu, da ne dira djevojčice, da kaže hvala i izvini.

Noćima ne spava dok temperatura skače. Prespava joj noć u rukama, a ujutru je ona kao iscijeđena krpa. Nema veze, samo da je njemu dobro. I ona je tada dobro. Strepi iza vrata intenzivne njege posle operacije, mali je, treba mu mama, ona najbolje zna kako da ga uspava i umiri, šta da kaže i zapjeva. Razaznala bi njegov plač među stotinama drugih. I kad sjedne, sjedi kao na iglama… Noću se budi samo da se uvjeri da li diše. Pokrije ga i sto puta zahvali Bogu što ga ima.

Učila je s njim da povuče tu kosu liniju kad je učio prva slova. Nije odustajala, trudila se da ga zabavi, nasmije, uvjeravala da će sve savladati uspješno. Tačno se sjeća kada je prvi put plakao jer se udario i prvih suza kad je osjetio nepravdu. Trudila se da ga pusti da istraži svijet sam, ali je ona uvijek bila tu, da objasni, pomogne ili samo da posmatra.

Ali, onda je nejasno kako...
Bila ponosna na prvu peticu, ali i na trojku, jer i to je za đaka. Prvo htjela da bude dobar čovjek, čovek sa velikim Č, pa onda sve ostalo. Bila preponosna kad mu je objasnila šta traži malo dijete, samo, bosonogo, na semaforu, a on rekao “Ajde mama da ga uzmemo da živi s nama”.

Htjela da bije zubarku koja je nije ni pitala da li želi da sačuva izvađen mliječni zub. Htjela da prebije dječaka koji je njeno dijete udario nogom u glavu, jer ga nije ona gajila da ga neko tuče. Htjela da prebije i dječakovu majku, kada je rekla da je njeno dijete “izazivalo”. Duplo većeg i starijeg dječaka od sebe. Kad je krenuo na ekskurziju, strahovala je, ali nije htjela da vidi njenu suzu koja je krenula.

Ali, onda je nejasno šta…
…Šta se desilo s tim i takvim sinom, koga je majka rodila, gajila, trudila se da bude najbolji što može, pa je postao ubica? Ubica majke. Zašto su stradale Tatjana u Kaluđerici, Desa u Bogatiću i mnoge druge majke prije njih? I to od ruke sina. Sinova u čiji ste život utkali i svoj. U srpskom Bogatiću su u poslednjih šest godina tri majke stradale od ruku sinova, a jedna baka se još bori za život. Tukli su ih motkama, ubadali noževima, rezali, pesničili do smrti… Nezvanično, mediji pominju i psihička oboljenja i slučajeve nervnog rastrojstva. Jer, kako inače drugačije objasniti toliku mržnju i bijes prema onima koje su ih rodile?! Nekad je dovoljan doduše i koji promil alkohola više, “samo” svađa i potom zločin u afektu.

Dvije glavne teorije o ubicama majki
Postoje dvije glavne teorije zašto sinovi ubijaju svoje majke. Sigmund Frojd je tvrdio da se sin koji ubije svoju majku brani od sopstvenih incestuoznih impulsa. Drugi eksperti — kao što je doktorka Ketlin Hajdi, profesorka kriminologije na Univerzitetu u Južnoj Floridi koja je napisala četiri knjige o roditeljoubistvu — vjeruju da sinovi češće samo žele da preuzmu kontrolu. Ona je u jednoj svojoj knjizi navela da su “muškarci koji su ubili svoju majku često navodili da su osjećali kako je majka ili ambivalentna prema njima ili pretjerano dominantna”.

Da li zaista samo bolešću možemo da objasnimo nasrtanje na “svoju krv i meso”, majke, najčešće u godinama, nespremne da se odbrane. Jer ne očekuju da su toliko nešto skrivile da bi rođena djeca počinila takva zvjerstva!

Brutalno nasilje nad starijim ženama čine najrođeniji
Primjera radi, od početka 2015. godine u krugu porodice zabilježeno je 11 ubistava žena, starosti 60 i više godina. Skoro polovinu tih ubistava počinila su njihova djeca i unuci (pet slučajeva), a isto toliko supružnici. Vinovnik ubistava u jednom slučaju bio je zet. Brutalno nasilje nad starijim ženama čine najrođeniji.

Napomena: Tekst je napisan povdom brutalnog zločina u jednom srpkom selu kada je muškarac ubio rođenu majku i pretukao babu. Ovo je treći slučaj da sin ubije majku u ovom kraju.

(J. Vučić/Telegraf)