Home / SPORT / Fudbal / POGLEDAJTE PRIČU O NAJVJERNIJEM NAVIJAČU BUDUĆNOSTI: Pero Ivanović bodrio svoj klub do POSLJEDNJEG DAHA!
Foto: Cdm

POGLEDAJTE PRIČU O NAJVJERNIJEM NAVIJAČU BUDUĆNOSTI: Pero Ivanović bodrio svoj klub do POSLJEDNJEG DAHA!

Od smrti legendarnog i najstarijeg navijača FK Budućnost Pera Ivanovića prošlo je skoro godinu dana, a nedavno je u centru Podgorice, gradu koji je mnogo volio i u koji je uvijek iz Kuča sa ponosom dolazio, osvanuo mural sa njegovim likom.Navijači podgoričkog kluba-popularni Varvari odužili su se Peru Gavrovom više puta i to sa velikom zahvalnošću ističe i njegova ćerka jedinica Ljiljana Ivanović.

U razgovoru za CdM Ljiljana je ispričala emotivnu Perovu životnu priču, priču o ljubavi prema jednom klubu i gradu. Priču o dobrom suprugu, divnom ocu i domaćinu koji je bio satkan od čestitosti i poštenja. Čovjeku koji je ušao u legendu bodrivši klub sa tribina skoro 60 godina, nenametljivo, bez ikakve koristi i kalkulacija, koji zauzvrat nije dobio ništa a opet je, na kraju, imao sve.

Foto: Cdm

“Moj otac nije živio u gradu, nije bio gradsko dijete i to je još jedan raritet koji je fascinantan za mnoge koji čuju priču o njemu kao navijaču Budućnosti. Živjeli smo na porodičnom imanju na selu, bio je veliki radnik i vrijedan domaćin. Držali smo stoku, gajio je vinovu lozu koja je bila njegova druga ljubav i strast, poslije Budućnosti, naravno. Što bi naš narod rekao, bio je seljak čovjek, a krasilo ga je i to pravo seljačko poštenje”, započinje priču Ljiljana.

Foto: Cdm

Ona je za Cdm ispričala anegdotu da je za života propustio samo dvije utakmice, kad mu je majka umrla i kada je bio u vojsci. Perova čuvena izreka je skoro pa ušla u legendu:”Ko ne voli Budućnost za mene je neprijatelj”.

 

Foto: Cdm

“Mnogo mi nedostaje, bio je nježan otac i nimalo strog. Dva puta sam ga u životu pitala: Tata, koga voliš više, mene ili Budućnost? Oba puta sam dobila odgovor-A neka, čoče, nemoj me to pitat’!”, kroz smijeh priča Ljiljana.

Iz poprilično udaljenog sela u Kučima-Gornje Vrbice čika Pero je išao do stadiona pod Goricom skoro 11 kilometara. Uglavnom je išao pješke, ponekad autobusom, kako se kad snalazio.

 “Za njega nije bilo prepreka. Poslije rada u polju, prvo se umije, sredi, obuče, ruča i pravac na stadion. Nije mu smetala ni kiša, ni vjetar, jednostavno morao je da pođe na utakmicu i tu se završavala sva priča. Ja i majka smo strepile od brige, čekajući ga po nevremenu i gledajući kad će da naiđe neki autobus. Pričao mi je da je posebno vatreno navijanje bilo kada su igrali sa FK Sloboda iz Tuzle. Tada Budućnost nije ušla u kvalifikacije u Prvu saveznu ligu, a atmosfera je bila toliko usijana da je pričao da ne zna kako je izvukao živu glavu”, priča Ljilja.

Pamtio je čika Pero svakog fudbalera i trenera Budućnosti. Kad je u 75. godini doživio moždani udar postao je jako emotivan i često je plakao jer nije više bio u mogućnosti da svoj klub prati sa tribina.

“U neka davna vremena se bukvalno peo po drveću kako bi gledao utakmicu. Tu ljubav prema Budućnosti mu je prenio stariji brat i tako je sve to krenulo. Kasnije, kad je ostario znao je među prvima da dođe na tribine i tako sam sjedi i čeka navijače da se okupe”, priča Ljilja.

Čika Pero nije imao prilike da se školuje. Njegova sudbina bila je da radi na selu, što je i ostavilo traga na njegovom licu i radničkim rukama koje su bile pune žuljeva.

“Nikad nije pušio, pio, to ga nije zanimalo, jedino što je bio zaista veliki gurman. Dok je bio u bolnici govorio mi je: Samo neka mi produže propusnicu na još godinu dana, valjda ću uspjeti da pođem još koji put”, prisjeća se čika Perova ćerka.

IZVOR: Cdm

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com