NIKOLA KOJO SE SELI U NJUJORK: Idi, daleko ti lijepa kuća, ali NEMOJ OVO DA RADIŠ

E, ovako Nikola. Nismo se nikada upoznali, mada te toliko dugo gledam da imam osjećaj da si mi neki komšija iz bloka.
Čuo sam da se seliš iz Srbije, pa da ti ispričam kako sam se ja iz nje iselio baš u taj Njujork u koji čujem ti želiš da ideš.

Otišao je Đuričko, pa bi sada i ti. Legitimno. I ja sam se odselio iz Srbije kao mnogo mlađi, vratio sam se i možda ću otići opet, ali ono što ja imam da ti zamjerim nije to da li je karta povratna ili u jednom pravcu nego ono sa čime si je zapečatio.

NIKOLA KOJO: Odlazim iz Srbije, bijednici smo koji žive po pravilima

Mogu da razumijem da hoćeš da odeš iz Srbije, isto kao što mogu da razumijem zubara iz Kvinslenda koji je dobio bolju ponudu za posao u Liverpulu sada pakuje familiju za avion ili kako se neko seli sa jednog kraja grada na drugi jer mu ovdje smeta što nema mjesta za parking. Ali to se onda tako kaže. Ja imam bolju ponudu. Idem na bolje.

Eto. Imam kartu za bolji život. Ne pljuje se ono što se ostavlja iza sebe. Ti nisi krenuo iz Srbije da se otisneš na pučinu nego si otišao po sistemu “poslije mene potop”. Pljuješ i kukaš kao jedan čiča što uostalom i jesi. Jedna stvar je da budeš gnijevan, druga bezobrazan.

Ne podnosim politiku, ne podnosim ni krtine ni sendviče i politikom se baviti neću, ali tobom Nikola, hoću. Ovo nije najgore vrijeme u Srbiji ikada. Ti si za vrijeme tog “najgoreg vremena” postao slavan. Kada je to najgore vrijeme prošlo i došlo još gore postao si još slavniji.

Pa smo onda tog užasnog rušili i evo ti si rastao i rastao. Nisi živio na Birou godinama i tvoja je porodica sasvim lijepo jela, a naša publika ti aplaudirala. Tada se nisi selio, sada evo pakuješ kofere i to uz trubače i seoskog dobošara da to svima razglasiš.

Ti pričaš da se ovdje svakako živi a čujem da se seliš u Njujork. U Njujorku sam preskakao ženicu mojih godina obeznanjenu na stanici metroa, a još mislim da je bila trudna. Biće da nije imala za zdravstveno a u toj tvojoj obećanoj Americi ko nema 10.000 dolara nema ni da živi.

Šta će mu život kad nema za kuću sa bazenom, bijesni karavan u predgrađu i novi namještaj svake godine na kredit? To je američki san, a sitnim slovima piše da je baš američki. Portorikanci, Meksikanci, Poljaci, Kinezi i Srbi u tom snu nisu dobrodošli, ali to piše sitnim slovima. Ne zavaravaj se. Ja znam kako je biti dođoš, Nikola.

A ti si još ovdje navikao i na slavu. Meni u Njujorku u soliterčini u kojoj sam živio sa tri cimera niko ni od njih nije znao da izgovori ime, bio sam i ostao Piter čak i za brata Slovenca koji je sa nama živio. Jer tamo se čovjek brzo promijeni, a kirija je tolika da su komotno mogli da me zovu i Paraskeva, samo da skrpim mjesec.

Srbija je svakakva, ali to svakakva nije samo ružno. Naprotiv. Srbija je zemlja u kojoj su kada sam se vratio roditelji rekli “nema veze sine, samo da si nam živ i zdrav”, u Americi kada su me pitali koliko sam težak ne misle na težinu nego na pare. Srbija je zemlja u kojoj mladi ljudi uprkos nemogućem stvaraju nešto.

Dižu kutije da bi dizali kredite. Vikendom pjevaju i vesele se. Ma, vesele se i radnim danom. Srbija nije ogorčeni krug dvojke. Srbija nije “ako se meni nešto ne sviđa sve je bezvezno, uzaludno”. Srbija je baš prkos. Baš snaga da se može i mora bolje i kad ništa ne ide, a sve se mora.

Vidiš, Nikola, ja volim ovu Srbiju. Volio sam je i kada sam bio daleko i kada sam se vratio, voljeću je i ako opet odem. Jer nije mom životu kriva bila Srbija što sam otišao, niti zla tuđina što sam se vratio. Niti sam kada sam išao pozivao državu na masovno iseljenje po principu “ovaj brod tone”.

Ovaj brod je mnogo gore bure i mnogo veća nevremena preveslao. Idi brate gdje god hoćeš, daleka ti lijepa kuća. Ali nemaš pravo da zato što je tvoje vrijeme prošlo pričaš mladima da njihovo tek ne dolazi. Srećan put!

Izvor: mudrolije.org