OTKRIĆE VIJEKA! Mošti Svetog Save pronađene u Crnoj Gori, Turci ga NISU SPALILI?

Mođti najvećeg srpskog svetitelja Svetog Save počivaju u manastiru Ždrebaonik, nadomak Danilovgrada. Iznad tijela pogrešno je, slučajno ili namjerno, uklesano ime Savinog nasljednika na mjestu arhiepiskopa Svetog Arsenija Sremca (što je nemoguće jer su njegove mošti uništene još u 18. vijeku i o tome postoje zapisi u Pećkoj patrijaršiji).

Književnik Vlada Arsić u svojoj novoj knjizi “Osinje gnijezdo” detaljno se bavi ovom temom. Dok se kroz roman provlači i malo fikcije, Arsić u pogovoru, koji je ustupio javnosti, barata isključivo činjenicama baziranim na istorijskim i savremenim svjedočenjima i dokumentima.

Arsić se, osim na svoja istraživanja, poziva i na istorijsko djelo srpskog autora Mirka Dragovića, objavljeno početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Ovaj je, naime, izričito tvrdio da Sveti Sava nije spaljen na Vračaru, kako se do tada vjerovalo. On je bio uvjeren da se zapravo ništa i nije dogodilo, a da je čitav mit o lomači potekao od samih Srba.

Mošti su, a o tome postoje i zapisi, odnijete iz Mileševe prije turskog upada i skrivane su po pećinama dok nije prošla opasnost, a zatim u manastiru Dovolja, u Morači, u Kučima, naposljetku u manastiru Ždrebaonik, gdje su i danas. Ovo mišljenje na svoj način potvrđuje i zabilješka iz Pećke patrijaršije iz 1737. godine, u kojoj se opisuje stravičan turski pomor. Između ostalog, tada su oštećene ili uništene mošti mnogih svetitelja, a tijelo Svetog Arsenija izdrobljeno je i pretvoreno u prah, jedva da je pretekla samo lobanja. Samim tim potpuno je nemoguće da je u Ždrebaoniku tijelo Svetog Arsenija. Zanimljivo, iznad mošti je velika ikona upravo sa likom Svetog Save. Takođe, moštima nedostaje jedna ruka, po svemu sudeći, baš ona koja se čuva u Mileševi kao ruka Svetog Save, navodno jedino što je od njega preostalo.

– Tog 9. novembra 2013. godine, uoči slave Svetog Arsenija Sremca, pristupilo se u Ždrebaoniku presvlačenju moštiju svetitelja. Po Dušanovim riječima, sve je bilo u redu dok nije otkrivena glava. A onda su zastali u čudu. Na čelu, iznad desne sljepoočnice, vidjeli su urezan biljeg na kom je pisalo: “Sveti Sava, arhiepiskop srpski”. U čudu i nevjerici, mitropolit Amfilohije Radović tražio je čak i lupu i umolio mlađe da dobro provjere da ne piše slučajno nasljednik Svetog Save. Međutim, bilo je napisano baš kako je i pročitano. Nakon kraćeg razmišljanja i nijemog zagledanja, odlučeno je da se glava prekrije i ostavi kao što je bilo i ranije – priča Arsić.

Istoričar Miloslav Samardžić, koji se bavio srednjim vijekom u TV emisiji “Priče iz muzeja”, a poznat je i po objelodanjivanju mnogih okolnosti vezanih za Dražu Mihailovića, smatra da je sve što otkriva Arsić sasvim moguće.

– Ne isključujem mogućnost da se mošti Svetog Save nalaze u Ždrebaoniku i da su na Vračaru spaljene neke druge mošti, ali to pouzdano može da se utvrdi jedino DNK analizom i to bi trebalo da se uradi što prije – podvlači Samardžić.

Književnik i režiser Dragoslav Bokan poručuje da su ova otkrića kakva su se dogodila pred očima mitropolita Amfilohija ili o kojima govori Dušan Bigović dio pokušaja da se srpski narod vrati na put vjere.

– U slučaju pokušaja spaljivanja moštiju Svetog Save, raspršene čestice svetosavskih moštiju su prekrile Srbiju sa lomače na Vračaru i čitava Srbija je postala kivot Svetoga Save. To je dalo neku svetu dimenziju čitavoj našoj otadžbini. S druge strane, gotovo je nemoguće da su monasi iz onih vremena kad se dogodio taj pokušaj spaljivanja moštiju mirno čekali i gledali i da su provodili sve te dane i sate uzimanja i prenošenja moštiju, a da nisu učinili sve što su mogli, pa i po cijenu života, da urade nešto što bi omogućilo da se u 21. vijeku otkriju mošti Svetog Save, koje su bile sakrivene. Tako da obje varijante idu nama u korist – i taj simbolični kivot Svetog Save i ta da te mošti postoje u dosad skrivenom obliku, koji se pred nama otkriva nimalo slučajno u ovom trenutku srpske istorije, kako bismo osjetili da nismo sami i da nismo napušteni – navodi Bokan.

SD/Republika