DOVIĐENJA, CRNA GORO!

Piše: Aivo Orav

Bio je početak 2006. godine kada smo u Ministarstvu vanjskih poslova Estonije
počeli da se pripremamo za nezavisnost Crne Gore. Naš cilj je bio da budemo
prva zemlja koja će priznati obnovljenu nezavisnost Crne Gore. Ipak, znali smo
da bi Island mogao biti prvi, jer njima nije bila potrebna prethodna zajednička
odluka Evropske unije. Naš „plan B“ je bio da makar budemo prva zemlja koja
će uspostaviti diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Tako se na kraju i desilo:
Island je prvi priznao nezavisnost, a Estonija je prva uspostavila diplomatske
odnose.
Igrom slučaja, 10 godina kasnije imenovan sam za ambasadora EU u Crnoj Gori.
Došao sam direktno sa mog prethodnog angažmana u Sjevernoj Makedoniji.
Tamošnji posao je bio veoma zahtjevan – posredovanje u razgovorima između
Gruevskog i Zaeva. Pod liderstvom komesara Hana, Sporazum u Pržinu je
potpisan u julu 2015, ali ga je trebalo i sprovesti. Moj dragi kolega Džes Bejli,
američki ambasador u Skoplju, i ja morali smo da ulažemo napore za svaki
milimetar njegovog sprovođenja. To zvuči jednostavno, ali je u praksi to značilo
da su se tokom 2015-2016. dani i noći stapali u jedno, a da je riječ „vikend“
nestala iz mog rječnika.
Nekadašnja vodeća zemlja kandidat, Sjeverna Makedonija je doživjela zastoj u
procesu EU integracija zbog problema koje je imala sa susjedima i kod kuće.
Ovo je omogućilo Crnoj Gori da stekne poziciju lidera u procesu EU integracija.
Crna Gora do danas ostaje neprikosnoveni lider. Prije mjesec dana otvorila je
posljednje pregovaračko poglavlje sa EU. Crna Gora je, uz Albaniju, jedina
zemlja Zapadnog Balkana koja se dosljedno usaglasila sa 100% vanjskopolitikčih
pozicija EU, uključujući i po pitanju sankcija. Crna Gora je priznala Kosovo. Crna
Gora je postala članica NATO-a.

Bio je početak 2018. kada sam pozvan na sjednicu Vlade da ragovaramo o
procesu EU integracija. Dok sam tamo sjedio počele su da mi stižu poruke na
telefonu da su predsjednici Crne Gore i Kosova usvojili zajedničku deklaraciju o
rješavanju problema u vezi ratifikacije sporazuma o granici. Moje kolege u
Briselu su postavljale pitanja kada, ko, zašto… Od Delegacije EU se očekuje da
ima informaciju o stvarima i prije nego što se one dogode. Ipak, ovoga puta
nijesmo znali ništa, jer je sve rađeno direktno, veoma mudro i bez ikakve
međunarodne pomoći. Bila je to još jedna potvrda zrelosti crnogorske vanjske
politike.
Novi primjer kako Crna Gora umije da iznenadi desio se prošlog mjeseca kada je
Skupština usvojila Zakon o životnom partnerstvu.
Bilo je puno spekulacija o spremnosti EU da prihvati nove članove u svoju
porodicu. Drago mi je da odlazim iz Crne Gore u trenutku kada je Unija još
jednom dokazala da ispunjava svoja obećanja. Dovoljno je samo pomenuti
ogromnu redovnu finansijsku pomoć Crnoj Gori i posebnu pomoć tokom krize
izazvane epidemijom COVID-19, kao i za ekonomski oporavak od posljedica
krize. Države članice EU su takođe odlučile da otvore pregovore o pristupanju
sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. To znači da je konkurencija u regionu
najzad tu, jer će Sjeverna Makedonija i Albanija ubrzo startovati u trci ka EU.
Ovo treba posmatrati samo u pozitivnom svjetlu, kao dodatni način motivisanja
svih vlada na Zapadnom Balkanu. Nadam se da će biti manje izgovora zašto
nešto nije moguće uraditi i više opipljivog učinka.
To ne bi trebalo da bude previše komplikovano, jer je sve što je potrebno
uraditi navedeno u godišnjim izvještajima Evropske komisije, ili izvještajima o
napretku, kako smo ih ranije zvali. Osporavanje sadržaja izvještaja nikoga neće
približiti EU.
U svim zemljama Zapadnog Balkana, uključujući Crnu Goru, vladavina prava je
ključ. Puno toga treba uraditi. U tom kontekstu, želim da pomenem slobodu
medija. To je oblast u kojoj smo posljednjih godina u kontinuitetu ukazivali na
nedostatak napretka. To sam naglašavao na većini mojih sastanaka – da Crna
Gora može da unaprijedi situaciju brzo, čim bude uspostavljen sistem medijske
samoregulacije koji je inkluzivan i u potpunosti funkcionalan. Svi se slažu, ali iz
nekog razloga čini se da je to nemoguća misija. A tu je i pitanje Savjeta RTCG…

Nekada čujemo da Crna Gora nešto ne može da uradi zato što je previše mala ili
previše mlada demokratija. Dolazim iz Estonije. U mojoj zemlji vjerujemo da biti
mali i mlad nije nedostatak. Naprotiv, to treba da bude prednost u sprovođenju
efikasnih i progresivnih reformi. Naravno, politička volja je u tome ključna.
Politička volja onih na vlasti. Ali, takođe i politička volja opozicije i svih drugih
aktera.
Koje opozicione partije su u Skupštini i rade svoj posao ove sedmice? Ovo je
nažalost bilo najčešće postavljano pitanje u mom timu tokom prethodne četiri
godine. Riječ „bojkot“ se prelako koristi u Crnoj Gori. Kada bojkot počne postaje
veoma teško okončati ga. A onda izgleda kao najlakše rješenje tražiti od EU da
nešto učini. EU nije politička partija. Ipak, podrška koju EU uživa među
crnogorskim građanima je gotovo 70%. Ovaj broj je znatno veći od podrške bilo
kojoj vladajućoj koaliciji koja se može zamisliti u Crnoj Gori. Zato bi možda bilo
dobro kada bi političari pažljivije slušali svoje birače, u cilju što bržeg i što
efikasnijeg napretka ka EU. Ovaj san može postati stvarnost. Ipak, toliko puta
sam tokom prethodne četiri godine čuo kako o nečemu nema kompromisa,
nema pregovora… Zapravo, čar EU je u tome da, uprkos našim razlikama,
izazovima i problemima, uvjek nalazimo način da idemo naprijed. Ali, da biste
išli naprijed, riječ „bojkot“ treba zamijeniti riječima „pregovori, kompromisi,
konsenzus“, kao što je to slučaj u EU. Najnoviji primjer toga unutar EU jeste
prošlomjesečni dogovor o paketu ekonomskog oporavka.
Ja sada odlazim. Moj novi posao je u Briselu i tamo ću se svakodnevno baviti
pregovorima. Čitaću povremeno vijesti iz Crne Gore i podržavaću njen proces
EU integracija onoliko koliko bude u mojoj moći i onoliko koliko to Crna Gora
bude zasluživala.
Nedostajaće mi crnogorsko sunce u Briselu. Nedostajaće mi izuzetna priroda,
divni ljudi i sve što ovu zemlju čini tako jedinstvenom.
Želim ti sve najbolje, Crna Goro!
Aivo