TRAGIČNO LICE EGZODUSA: Jermeni spalili kuće, iskopali grobove i poklali životinje i poručili – “HRIŠĆANI ĆE SE VRATITI”
Nakon šest nedjelja krvavih borbi, kilometarska kolona automobila natovarenih ličnim predmetima i uspomenama protezala se iz Nagorno-Karabaha. Oni koji nisu mogli da priušte prevoz životnja morali su da ih ubiju. Odsijecali su glave kokoškama i konjima. Neki su svoja stada potjerali kilometrima uz uske planinske puteve, nadajući se da neće podleći iscrpljenostiili naletjeti na nadolazeću rijeku vozila.
U okrugu Кeljbadžar istorija se vraćala unazad. Gotovo isključivo naseljen etničkim Azerbejdžancima prije nego što su ih Jermeni protjerali posle oružanih sukoba ranih devedesetih, okrug je sada ponovo postao dio Azerbejdžana. Svi Jermeni koji su tamo poslednje tri decenije odgajali svoju djecu primorani su da potraže novi dom i novi život.
Čak i prije nego što je premijer Nikola Pašinjan u sitnim satima na Fejsbuku objavio kraj rata, Jermeni su imali sveprisutan osjećaj gubitka. U hrišćanskoj zemlji okruženoj muslimanskim susjedima sa tri strane, nacionalnom psihom dominiraju egzistencijalni strahovi. I dalje je bolna rana to što Turska, koja je podržala Azerbejdžan u ovom sukobu, nikada nije zvanično priznala pokolj nad oko 1,5 miliona Jermena 1915. godine, a sada je ponovo udarila na njih.
Jermeni koji su sada otišli iz Nagorno-Кarabaha malo su ostavili za sobom. Neki seljani, osjećajući da više nemaju šta da izgube, zapalili su svoje kuće, pronalazeći utjehu u tome što njihovi neprijatelji među tim zidovima nikada neće spavati.
Poljoprivrednik i vojnik dobrovoljac je živio u kući koju je spalio 20 godina i tamo odgajao svoju djecu. Rekao je da će otići u Jermeniju ili možda u Rusiju, još nije siguran. Ono što je znao je da nije mogao da živi sa pomisli na drugog čovjeka koji gleda kroz prozor koji je postavio.
– Ovdje seljani žive sa svojom zemljom i životinjama. Ako izgubim to, izgubili smo sve – rekao je.
Poslednjeg dana prije primopredaje gotovo da nijedna kuća duž sjevernog puta u Nagorno-Karabahu nije ostala nespaljena. Azerbejdžanci su uništavanje nazvali “ekoterorizmom”. Nekli su iskopavali grobove da bi sa sobom ponijeli ostatke svojih voljenih.
Prošli su pored drevnog manastira Dadivank, za koji se u početku mislilo da je mirovnim sporazumom dospio na azerbejdžansku teritoriju. Ljudi iz cijele Jermenije su dolazili da poslednji put vide svetinju na padini.
– Rekao sam prije da ću ostati i ostajem. Mi smo prva hrišćanska nacija i uvijek smo bili mučeni. Ali, kažem vam sa sigurnošću, hrišćani će se vratiti ovdje – rekao je reporterima “Forin polisija” sveštenik Hovanes Hovanisijan.
Dok je sveštenik obavljao poslednja krštenja, stigli su ruski mirovnjaci i donijeli nadu. Čini se da će Dadivank, barem za sada, biti spašen. Ruski predsjednik Vladimir Putin zatražio je od predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva da se pobrine za hrišćanske svetinje na toj teritoriji.
Ruske trupe – a uskoro, možda i turske – sebe vide kao mirovne snage. Ali, nisu svi spremni za mir. Iako su borbe završene, Ardak i Ararat, mehaničari u svom normalnom životu, i dalje su spremni da stanu na prvu liniju fronta.
Oni se plaše da će azerbejdžanske snage pokušati da zauzmu još zemlje. Poput njih dvojice, mnogi su ljuti na Pašinjana zbog potpisivanja kapitulacije nakon što je više od hiljadu ljudi umrlo da bi enklava ostala u rukama Jermena.
– Trebalo bi da podnese ostavku ili da se ubije. Ali, ako podnese ostavku, stari režim će da se vrati, a ni to nije dobro – rekao je Ardak, misleći na elite koje su bile na vlasti prije Baršunaste revolucije 2018. godine.
