Tom Hokins: Jugoslavija je tvorac moderne košarke
Pročitajte sjajan tekst Toma Hokinga, koji je objavljen u jednom od najpoznatijih magazina na svijetu, američkom časopisu “Rolling Stone“.
Hoking je napisao odličnu priču o košarkaškoj reprezentaicji Jugoslavije, a seriju Golden Stejta od 73 pobjede poistovjetio je sa jugoslovenskim timom “koji se nikada nije dogodio“.
– Dok su se Lebron i Kobi borili za nadmoć, iznenada je lice NBA moglo sebi da priušti širok osmjeh, pojavio se tanušni 28-godišnjak imena Stef Kari, čiji izgled dobrog dečka iz komšiluka skriva sposobnost da poplavom šuteva iza linije za tri poena ispoliva unesrećene protivnike. Američka igra se promijenila, a Karijev Golden Stejt Voriorsi su posljednji korak u toj sporoj, decenijama dugoj evoluciji basketa. A da bi to razumjeli moramo otići 25 godina u prošlost, do Olimpijskih igara 1992. godine.
Istorija velikog jugoslovenskog tima s kraja osamdesetih i početka devedesetih, i cijepanje tog tima uporedo sa cijepanjem same Jugoslavije, prilično dobro je dokumentovan. ESPN dokumentarac “Jednom braća”, konkretno, na odličan način podsjeća kako je dezintegacija Jugoslavije u sukob uvela igrače koji su bili bliski prijatelji, posebno proslavljenog srpskog centra Vladu Divca i dinamičnog hrvatskog beka Dražena Petrovića. Sveoukupno nasleđe tog tima, međutim, ostalo je potcijenjeno – što je poprilično čudno imajući u vidu da se radi o najuticajnijem timu u posljednjih 25 godina na svijetu. Zaboravite Džordanove Bulse, Sparse, bilo koji Lebronov tim ili Voriorse: Jugoslavija je stvorila košarku kakvu znamo danas – napisao je Hoking.
Američki novinar je dodao kako je Jugoslavija imala pravi “drim tim“, koji je bio sastavljen od sjajnih pojedinaca, kao što su Petrović, Kukoč i Divac.
– Oni su bili i savršeno ukomponovan tim. Pogledajte snimak jugoslovenskog tima sa, recimo, Svjetskog prvenstva 1990, koje su lagano osvojili, i vidjećete šta je najčudnije: mislili biste da gledate stari i ofucani snimak utakmice Voriorsa. Golden Stejt se sigurno bazira na briljantnim individualnim karakteristikama svojih zvijezda, ali jednako se oslanjaju i na to kako igraju zajedno, kao usaglašena fluidna zajednica. Jugosloveni su radili isto to, lopta se u napadu kretala zapanjujuće dinamično, izvodili su složene taktičke zamisli sa brzinom i elegancijom. U odbrani su se rotirali glatko i efektno. Sposobnost da zaustave protivnika nije bila zasnovana na činjenici da su snažniji ili brži od drugih timova, već na disciplini i uzajamnom povjerenju – naveo je Hoking.
U tekstu stoji i da je San Antonio prvi profitirao dovođenjem igrača van američkih koledža.
– Popovićevi Sparsi su uveli u tim niz neameričkih zvijezda i profitirali sa pet titula šampiona. Ali, najbolja sezona u posljednjih 20 godina je ova sa 73 pobjede Voriorsa, koji upadljivo liče na veliki jugoslovenski tim koji se nije dogodio. Ljudi se često pitaju “šta bi bilo kad bi bilo” oko te Olimpijade 1992, šta bi bilo da su Jugosloveni ostali zajedno za taj jedan turnir? Dogodilo se da Hrvatska – u čijoj startnoj petorci su bili Petrović i Kukoč – osvoji srebrnu medalju, i ako ništa drugo natjera Amerikance da se pomuče u finalu. Naravno, nikada nećemo znati šta bi se dogodilo, ali po meni, velika tragedija te Olimpijade nije u tome što nijesmo svjedočili susretu dva najveća tima jedne generacije, već zato što nijesmo vidjeli najveće eksponente američkog pristupa košarci protiv najvećih eskponenata evropske košarkaške filozofije. A opet, možda taj obračun zaista i nije morao da se dogodi, zato što se on zapravo događa posljednjih 25 godina – i počinje da djeluje da su Evropljani na kraju pobijedili – zaključio je Hoking svoj članak.
Sjajan tekst Toma Hokinga možete pročitati na sljedećem LINKU.
