Ovo je Novakova priča…

“Sa odrastanjem dolazi odgovornost, ali sa uspjesima dolaze i neuspjesi. Oni te tjeraju da se preispituješ, a najlakši način suočavanja sa neuspjesima jeste i onaj najgori da tražiš krivca u nečemu ili nekome. Čovjek lako može da pronađe izgovor i razlog za svoje neuspjehe i greške u okolnostima, trenutku, drugoj osobi, vremenu. I sam sam to radio, tražeći razloge negdje spolja.

Veoma jednostavan primjer izgubim teniski meč (a izgubio sam ih dosta) i krenem da tražim opravdanja: u mojoj trenerskoj ekipi, u vjetru koji je tog dana jako duvao, u suncu koje je baš pržilo, u žicama na reketu koje nisu bile dobro našpanovane. Radio sam to često, priznajem.

Kasnije sam shvatio da je važno učenje iz prethodnih iskustava. Kada izgubim meč, ne upirem prstom odmah u nešto ili nekog drugog. Prvo se okrećem sebi. Gledajući druge i uočavajući njihove nedostatke, dobijam jasne poruke kakav ne treba da budem. To je moj beskrajno težak, kompleksan i životno dug poduhvat. Kada izađem na teren, ja sam taj koji udari viner ili aut. Niko drugi. Tako je i u životu. Okolina (porodica, prijatelji, ljudi koji vas podržavaju) može da vam pomogne da budete bolji, u pobjedama i u greškama, ali prva odgovornost koju imate jeste ona prema sebi.

Mora da postoji ravnoteža između preuzimanja odgovornosti i sreće u životu, između uspjeha i odnosa sa bliskim ljudima. To je jedina formula koja je važna. Moje učenje je tek tu počelo: kako da ostanem dosljedan sebi i izbjegnem, uz poštovanje svih koji su mi davali podršku, pritiske i očekivanje drugih ljudi i javnosti. Neke stvari mogu da vam zvuče jednostavno, čak i banalno, ali meni su pomogle. Primjera radi, učio sam kako da smirim otkucaje srca pred meč tako što bih disao i brojao u sebi. To su bile vrlo praktične, naizgled nebitne vježbice, a opet djelotvorne.

Djelovale su skoro svaki put, čak i u situacijama kada bih izlazio na važan meč, a voditelj bi me pitao: ‘Da li te brine što imaš negativan skor protiv ovog protivnika?’

Ili: ‘Kako se osjećaš što igraš s najboljim svih vremena?’ Uspijevalo je. Prije nego što sam to naučio, takva pitanja su mogla da me koštaju cijelog seta, a nekada i meča. Jednostavno bi me izbacila iz ‘zone’ u kojoj ja postavljam pitanja, poput onog: ‘Ko je najbolji danas? Najbolji način da se prevaziđu strahovi od ispunjavanja tuđih očekivanja je taj da se formiraju sopstvena čvrsta očekivanja i ideali.

Moja najveća sreća je što se svakoga dana budim sa svrhom većom od sebe samog. Uživam u ulozi koju imam kao otac, muž, profesionalni teniser.

Svaka stanica je prilika da naučim nešto novo i otkrijem svoje limite. I pomjerim ih! Cijeli život učimo i čini mi se da je to svrha postojanja. A jedna od najvažnijih lekcija jeste ona o odgovornosti prema sebi i odgovornosti za svoje postupke.

Sve je u mojoj porodici bilo podređeno tome da uspijem. Moja braća i roditelji ponekad nisu imali dovoljno novca ni za račune i osnovne potrebe samo da bi meni omogućili da izađem na teren i da pobijedim. Osjećao sam veliku odgovornost da ni slučajno ne iznevjerim njihovo povjerenje i učio sam kako da me odgovornost ne optereti u pokušajima da pružim maksimum. U tom smislu mnogo mi je pomoglo to što se bavim onim što volim igranjem tenisa”.

(Dnevne novine)