POTRESNO PISMO ĆERKE MIKIJA JEVREMOVIĆA
Pjevač Miki Jevremović, prije nekoiko dana imao je moždani udar i još uvijek je u bolnici gdje se bori za život.
Uz njega je sve vrijeme njegova ćerka Jelena, nekadašnja pjevačica, koja je na Fejsbuku objavila veoma dirljivu poruku za svog oca…
Tata, probudi se…
Kada bismo imali jos jedan… rekla bih ti mnogo toga. Sve ono za sta sam mislila “…ima vremena. Nije trenutak… Pričaćemo sutra…”
Kada bismo imali još jedan dan… ne bih čekala. Rekla bih ti koliko sam se divila tvojoj strasti prema muzici, čak i onda kada si nam kao otac zbog iste nedostajao. Voljela sam sto živiš svoj san. Bila sam, ako ne jedini, onda sigurno rijetki primjerak adolescenta koji je slušao “B strane” tatinih ploča. Koje dijete je, osim mene, slušalo pjesme svog oca, da nadomjesti prazninu u srcu ili potraži spas u njima? Ali, to ti nikada nisam rekla…
Kada bismo imali još jedan dan… rekla bih ti koliko sam ti zahvalna sto sam pored tebe zavoljela knjige. Pročitao si ih više nego iko koga poznajem. Uvukao si me polako, temeljno u svijet književnosti, najprije kroz česte opomene kada se javim na telefon. Govorio si: “Jeki, ne možes reći – KUĆI SAM, već – KOD KUĆE SAM.” Ponavljao si to svakodnevno, više puta. Nije ti bilo teško. Tada me je to nerviralo. Danas sam ti zbog toga zahvalna. Govorio si: “Čovjek je moćan onoliko koliko poznaje svoj jezik.” Prenio si na mene naviku da čitam knjige, a navika je vremenom postala ljubav, strast, bijeg.
Kada bismo imali još jedan dan… pristala bih na tvoju molbu i još jednom sa tobom otpjevala pesmu. I pored konačne odluke da se prestanem baviti muzikom, sa kojom si se sa teškom mukom pomirio, pristala bih na još jedan put. Onda bih ti odgovorila na nikada izgovoreno pitanje – zašto sam odlučila da stavim tačku na to? Priznala bih ti da je osnovni razlog bio taj što ni po koju cijenu nisam želela da, baveći se tim poslom, nedostajem mojoj djeci kao što si ti nedostajao nama. Povod što nikada nisam započela tu temu bio je da ti ne bih nabila osjećaj griže savjesti. To nikada nisam željela, jer, kada nisi bio tu voljela sam te iz daleka.
Kada bismo imali još jedan dan… potvrdila bih ti da nisam odustala od svog plana da objavim knjigu. Posljednji put kada smo sjedjeli zajedno, odala sam ti da sam duboko uplovila u svijet pisanja, da ću uraditi sve da ljubav i hobi koji oduvijek imam uzvisim u nešto ozbiljnije. U život. Rekao si mi ponosno: “Jeki, samo napred. Ti si rođena za to da na neki način iskažeš svoje emocije. Bilo kroz pjesmu ili priču.” Bila sam toliko srećna tog dana kada smo nazdravili rakijicom novim uspjesima, pa sam, što inače nikada nemam naviku, zamolila konobara da nas slika. To nam je posljednja zajednička fotografija.
Tata, ako nikada nisam naglas izgovorila, kada bismo imali još jedan dan, rekla bih ti da sam ponosna što si mi otac, da sam bila počastvovana da pored tebe stojim na bini i dijelim mikrofon sa tobom. Rekla bih ti da te volim, takilice moj.
Oni koji tvrde da vrijeme liječi rane i umanjuje bol, nemaju pojma ništa o tome, tata. Vremenom se mogu samo navići na bol… saživjeti se sa njim. On nikada nece biti manji, samo će, mozda, poprimiti drugačiji oblik.
Kada bismo imali još jedan dan… rekla bih ti da ovog trenutka milioni srca kucaju sa tobom, bezbroj duša za tobom plaće… jer nikada nisi bio svjestan svoje veličine. Tvoja skromnost ti to nije dozvoljavala. Ali, ja bih ti rekla, tata… Samo kada bismo imali još jedan dan. Makar jedan.
