Hristos daje smisao životu

Ostaje pitanje da li mi hrišćani prilikom pozdravljanja za Božić mislimo na ovo, ili riječi pozdrava izgovaramo po inerciji porijekla i pripadnosti, bez stvarnog traženja njihove suštine i smisla.

Mir i dobra volja među ljudima su vrijednosti hrišćanskog života koje se podrazumijevaju i bez kojih je hrišćanski život nemoguć. Sve je velika tajna, ali ne i nerješiva misterija. Odgonetka te tajne je: Bog je postao čovjek, ne prestajući biti Bog, da bi čovjek postao Bog po blagodati ne prestajući biti čovjek.

Ovo znanje u vjeri se prihvata ili ne prihvata, tu nema mjesta iznudi i nasilju, svako je slobodan da vjeruje ili ne vjeruje u ovu stvarnost Božijeg sebedavanja. Mi koji vjerujemo moramo biti svjesni velike odgovornosti i sigurni u svoju vjeru da ne moramo nikoga da prisiljavamo da misli i vjeruje kao mi.

Radost Božića nije istovjetna sa veseljem čije je trajanje ograničeno vremenom i mjestom, to je događaj koji neprestano traje osmišljavajući sve naše odnose. To bi svaki iskreni vjernik trebao da razumije i promoviše u životu, jer samo na takav način se legitimiše kao ostvareni hrišćanin. Lijepi su Božićni običaji, ali ako su svedeni samo na tradiciju bez smislenog razumijevanja poruke koju nosi u sebi prazniku prijeti opasnost pojednostavljenja i uopštavanja.

Potrebno je da uvijek prema svima budemo dobronamjerni, ne pitajući se ko je ili šta je neko već čime možemo da njegov život učinimo boljim. To isključuje nasilje i iznudu i podrazumijeva bezuslovnu dobronamjernost. Primijenjeno na praznovanje Božića znači spremnost da se svakome pomogne bez traženja zahvalnosti i bez očekivanja uzvraćanja.

Postoji lijepa praksa za Božić, koja se oslovljava kao mirboženje – ne samo pomirenje posvađanih, nego i unapređivanje međuljudskih odnosa u svim segmentima. To nije moguće sve dok je svako zatvoren u sebe i svoj interes, pristajući na podjele koje dovode do nesagledivih sukoba. Mi smo sami opteretili svoj život odlukama da smatramo za neprijatelje čitave narode, vjernike drugih religijskih zajednica ili pristalice drugačijih ideologija. U takvom stanju radost Božića ne može da nas oblagorodi i preporodi.

Svako od nas treba da izbaci iz sebe gnijev, mržnju i zlobu, a prije toga strahove od drugih i drugačijih. Tek kad se to ostvari počinje uzrastanje u ljubavi Božijoj, koju lično doživljavamo i zajedničenjem žive vjere dijelimo jedni sa drugima, umnožavamo je u sebi i jedni sa drugima i tako se usavršavamo. Ovo nije nimalo teško onda kad pobijedimo sve svoje nesigurnosti, ali je nemoguće sve dok nas obuzima nepovjerenje prema drugima.

Takvim ponašanjem pokazujemo da nismo razumjeli poruku Božića, i da smo sami sebe opteretili Irodovim strahom. Znamo dobro šta je Irod uradio sa vitlejemskom djecom samo da bi sačuvao svoj presto, i to osuđujemo, ali u svojoj svakodnevici činimo isto sve u strahu od drugog i drugačijeg, umišljajući da tako “Bogu službu činimo”. To nije dobro i zbog toga je važno i potrebno da baš na Božić sve svoje mržnje i strahove prevaziđemo i zauvijek odbacimo kao nehrišćanska i neljudska stanja.

Položajnik treba da nam bude sam Hristos, čime se uvećava i osmišljava uloga onih koje imamo kao položajnike sa kojima razmjenjujemo lijepe riječi i poklone. Potrebno je reći da u nekim slučajevima postoje primjeri dogovorenih položajnika sve u cilju da se spriječi neko iznenađenje. Čak se u takvim slučajevima i ne uočava stepen samoobezvređivanja nepromišljenim strahovima za sjutra. Bog se na taj način doživljava kao neko ko kažnjava, a ne kao Ljubav u pravom smislu te reči. To nije dobro, na jednom mjestu mnogo uplašenih od sutrašnjeg i svih potonjih dana, što podstiče nadjačavanje u želji da se ta neka surova i bezlična sila umilostivi.

Moramo Božićnu radost doživljavati drugačije i biti otvoreniji, odgovorniji i iskreniji jedni prema drugima, posebno prema onima koje vidimo prvi put i onima sa kojima ne dijelimo isti vrijednosni sistem i vjersko ili neko drugo ubjeđenje.

Pokušajmo bar na Božić da sjednemo prekoputa sebe i da razgovaramo. Sve dok izbjegavamo razgovor sa sobom i znanje o sebi, mi smo lak plijen različitim zavojevačima, osvajačima ali i samoproglašenim spasiteljima. Za nas hrišćane jedan je Spasitelj – Hristos, Koji se rodio u Vitlejemu kao stvarni čovjek, ne prestajući biti Bog. Ne osuđujmo sebe ako ovo ne možemo da odmah i do kraja razumijemo, ne budimo ni nasilni prema sebi tako što bismo se samoprisiljavali, niti prema drugima da bi od njih bilo šta iznudili.

Za početak odlučimo da se ne pokoravamo nikome od ljudi, jer davno je rečeno, na početku hrišćanske istorije: “Bogu se treba većma pokoravati negoli ljudima!” Kako naši preci, tako i mi danas, često biramo ljude kojima se divimo do obožavanja i koji nas zavode svojom slatkorečivošću predstavljajući nam se kao jedini spasitelji kojima treba da povjerimo do kraja svoje života. To nikako ne smijemo da činimo. Prvi hrišćani su poštovali svaku vlast, ali nikoga nisu obožavali i jedini njihov “grijeh” prema društvu bio je nepristajanje da prinose žrtve i obožavaju onovremene vlastodršce. Njihov prigovor je glasio: “Car nije Bog!”. Pobijedili su ih i njihova imena su u crkvenom kalendaru, oni su sveci, a njihovi dželati bezimeni pojedinci koji se pamte samo po zlu. Zbog toga savremeni hrišćani, baš na Božić, moraju da budu odlučni i prevaziđu svako idolopoklonstvo. Svejedno da li je to neki politički lider, ili bilo koji čovjek, neumjesno je da bilo ko bude drugome idol.

Naša trpeza biće blagoslovena samo ako na njoj ima ponuda za sve potrebite, a ne samo za odabrane. Zbog toga, nemojmo se zatvarati u svoje domove smatrajući da ćemo “prekršiti” nešto ako primimo u svoj dom nemoćne i potrebite. Ne izgovarajmo se nemaštinom, nego podijelimo ono što imamo jedni sa drugima. Na taj način ćemo sami sebe učiniti pristupačnijim za promišljanje i razumijevanje onoga što je Bog učinio za nas, uložio sebe za svakoga čovjeka. To je smisao Božića.

Ako ne razumijemo na taj dan uzvišenost svakog ljudskog života, mi ćemo “obilježavati” blagdan svake godine, ali nećemo razumjeti zašto se Hristos rodio u skromnoj atmosferi vitlejemske štale, niti će nam biti jasno šta to znači vječni život. Ubijedimo sami sebe i jedni druge da život promišljamo sa više radosti i odgovornosti i da vidimo jedni druge u punoći odgovornosti i optimizma.

Tada će naše praznovanje Božića biti višestruko uspješno, jer neće biti svedeno samo na formalne radnje po sistemu “valja se”, nego ćemo razumjeti smisao onoga što vjerom proslavljamo. Vidjećemo da Bog, rođen kao mala beba, sve ljude podjednako voli. To ne treba stavljati u kontekst mitološke prošlosti, već u kontekst vječnosti koja je pred nama. Jer, Bog ulazi u istoriju – rađa se kao čovjek da bi nas uvjerio u to da nas voli i da nam je darovao vječnost, a ne da bi nas zaplašio i omalovažio pokazivanjem svoje nadmoći.

(Novosti)