SREĆNA SLAVA! DANAS JE ĐURĐEVDAN Ko SPAVA na Svetoga Đorđa, prespavaće godinu, a ako DANAS ZAGRMI…

Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa.

Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, miješajući se sa prethrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.

Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja pravoslavnog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo.

Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdanski vjenčić i kupanje u rijeci

Đurđevdan se smatra granicom između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usijeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.

Takođe, opletu se vjenčići od „đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično krstovima od badnjaka za Božić).

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: drijen, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana…

Kupanje prije izlaska sunca

Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u reku bacaju venci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao drijen“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“. Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drijena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju…

Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pesma, igra i veselje traju često i do podne.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.
Običaji u Timočkom kraju.

Narodna vjerovanja

Prije Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadene se za pojas, a djevojke i mlade za đerdan. Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi boljela glava“, a ako je neko spavao „onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu“. Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.

Običaji vezani za Đurđevdan se vrše pre izlaska sunca, i to često na reci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.

Žene i djevojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.

Zarad plodnosti svoje stoke, da bi oduzele mlijeko tuđoj stoci, noću neke žene vračaju (rijetko muškarci), koje su gole i jašu na vratilu (obilaze oko tuđih torova). Sve to pokazuje, da je običaj veoma star. Na sličan način privlači se i poljska plodnost. Sa velikom revnošću praktikuju se i ljubavna vračanja i gatanja. Vrste gatanja i predmeti, po kojima se gata, vrlo su mnogobrojni (po hlebu, koprivama, kukavici, svinjama, rosi itd).

Kad zagrmi na Svetoga Đorđa…

Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno. Kaže se u Srbiji da koliko nedjelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odijelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“. Pod pobjedom koju je Sveti Đorđe odneo nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovjećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.