Surova istina: Čarls Bukovski davno opisao kako uništavamo sebi živote
Prije nego što je postao jedan od najpoznatijih američkih pisaca, Čarls Bukovski, bio je još samo jedan izgubljeni čovjek koji je imao problema sa alkoholom i veliku želju da se pisanjem izvuče iz učmale svakodnevice osrednjeg života.
Bukovski je radio kao poštar, a prije toga bio je zaposlen u fabrici za preradu krastavaca. Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine, a onda mu je izdavač Džon Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100 dolara mjesečno pod uslovom da da otkaz i posveti se pisanju.
Bukovski je napisao: “Imam dva izbora, ostati u pošti i poludjeti ili se igrati pisca i umrijeti od gladi. Odlučio sam da gladujem“.
Nakon toga je objavio šest romana i na hiljade pjesama, a 17 godina kasnije,Martinu je napisao pismo o tome kako se osjećao kad je napustio posao. Njegovo pismo se ovih dana ponovo širi društvenim mrežama, sa dobrim razlogom:
Foto: Wikipedia / courtesy of Michael Montfort“8. decembra 1986.
Zdravo, Džone. Hvala ti na dobrom pismu. Nije loše ponekad se prisjetiti kako je sve započelo. Znaš odakle sam došao. Čak i ljudi koji su o tome pokušali da pišu ili snime filmove, nijesu to uspjeli da prenesu. Nazivaju to poslom “od 9 do 5”.
Nikad nije od 9 do 5, nema besplatnih pauza za ručak na takvim mjestima. Šta više, na većini takvih mjesta izbjegavaš pauze da bi zadržao posao. A tu je i prekovremeno i u knjigama im nikad ne polazi za rukom da opišu prekovremeno i to da, požališ li se na to, uvijek postoji neki naivniji čovjek koji će doći na tvoje mjesto.
Znaš moju staru izreku: Ropstvo nikad nije iskorijenjeno, samo se proširilo na druge rase.
Ono što najviše boli jeste postepeno propadanje ljudskosti onih koji zadržavaju poslove koje ne žele, jer se boje da je alternativa mnogo gora. Ljudi se jednostavno isprazne. Postaju tijela u kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I tijelo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.
Kao mladić nisam mogao da vjerujem da bi ljudi mogli da daju živote pod takvim okolnostima. Kao starac, još uvijek ne vjerujem. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila koji isplaćuju u mjesečnim ratama? Zbog djece? Djece koja će raditi isto što i oni?
Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s posla na posao, bio sam naivan i pokušao da razgovaram sa radnicima:
Hej, šef u svakom trenutku može da uđe i sve nas otpusti. Samo tako. Nije li vam to jasno?
Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu željeli da razmišljaju. U današnjoj industriji postoje masovna otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu. Govore: Dao sam 35 godina života, To nije u redu, Ne znam šta da radim…
Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu u životu i vrate se na posao. Ja sam to zapazio. Zašto nisu i oni? Klupa u parku ili opijanje u barovima činilo mi se podjednako dobro. Zašto tamo ne otići prije nego što me oni tamo pošalju? Zašto čekati?
S gađenjem sam pisao protiv svega toga, bilo je olakšanje izbaciti sve to iz sebe. I sad kad sam tu, takozvani profesionalni pisac, nakon što sam potraćio 50 godina života, otkrio sam da postoje i druga gađenja.
Sjećam se kad sam radio u jednoj fabrici, jedan od kolega je rekao: Nikad neću biti slobodan.
Jedan od šefova upravo je prolazio pored nas (zvao se Mori) i ispustio slasni osmijeh, uživajući u činjenici da je njegov kolega zarobljen do kraja života.
Imao sam sreću da napustim jedno takvo mjesto, bez obzira na to koliko mi je trebalo, i to me je ispunilo takvom radošću. Pišem to starog uma i starog tijela, iza mene su vremena kada bi većina muškaraca dopustila samima sebi da nastave s takvim stvarima, ali budući da sam počeo kasno, dugujem samom sebi da nastavim.
A kad reči počnu da nestaju i kad će morati da mi pomognu da se uspenjem uz stepenice i više ne budem u stanju da razlikujem pticu od spajalice, i dalje će nešto u meni pamtiti osjećaj na koji način sam prošao kroz ubistvo, nered i muku i domogao se barem plemenitog načina da umrem.
To što nijeste u potpunosti potraćili život čini se kao vrijedno dostignuće, barem što se mene tiče.
Tvoj Hank”
Šta mislite, da li je Čarls Bukovski još onda bio potpuno u pravu? Podijelite svoje mišljenje sa nama u komentarima!
(Stil)
