Medojević o betoniranju u Baošićima: Država ima pravo na naknadu štete koju je investitor prouzrokovao

Bivši poslanik i član Odbora za bezbjednost i odbranu, Nebojša Medojević, poručio je da je tvrdnja ministra planiranja prostora da bi poništenje građevinske dozvole za nasipanje plaže u Baošićima izložilo Crnu Goru višemilionskim odštetnim zahtjevima Čedomira Popovića, vlasnika kompanije Carine d.o.o., pravno preuveličana i u značajnoj mjeri neodrživa.

„Takva tvrdnja počiva na pretpostavci da postoji valjano stečeno pravo i legitimna očekivanja investitora. Ta pretpostavka slabi kada se dozvola pokaže nezakonitom od samog početka, a posebno kada postoje elementi zloupotrebe službenog položaja“, poručio je Medojević.

Kako objašnjava, riječ je o dozvoli koju je Sekretarijat za urbanizam Opštine Herceg Novi izdao za „uređenje već postojećeg kupališta“ površine oko 12.500 kvadratnih metara, iako je prvobitna plaža bila površine oko 1.500 kvadratnih metara. Prema njegovim navodima, dozvola je obuhvatala i nasipanje mora do dubine od čak devet metara, u bafer-zoni UNESCO-om zaštićenog područja Kotora.

„Dozvola je izdata bez obavezne saglasnosti i konzervatorskih uslova Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Uprava je naložila obustavu radova i vraćanje u prvobitno stanje. Sekretar koji je izdao dozvolu, Vladislav Velaš, uhapšen je zbog sumnje na zloupotrebu službenog položaja“, istakao je Medojević.

Medojević podsjeća i da je Popović bio u pritvoru zbog sumnje na nelegalnu gradnju, dok je Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa zatražio poništenje dozvole, ocjenjujući je nezakonitom.

„Građevinska dozvola nije apsolutno stečeno pravo. Ona se može poništiti ako je izdata protivno zakonu, odnosno Zakonu o upravnom postupku, Zakonu o izgradnji objekata i Zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Ako nedostaje bitan uslov, kao što je saglasnost UZKD-a u UNESCO zoni, dozvola je ništava ab initio ili bar rušljiva“, tvrdi Medojević.

Kako dalje navodi, ništav akt ne proizvodi pravna dejstva, zbog čega se, prema njegovom tumačenju, ne može govoriti o „povlačenju“ valjano stečenog prava.

„Ništav akt nikada nije proizveo pravna dejstva, pa se ne može govoriti o povlačenju valjanog prava“, poručio je Medojević.

On ističe da odgovornost države, odnosno opštine, za štetu može postojati na osnovu Zakona o obligacionim odnosima i pravila o odgovornosti za nezakonite akte organa. Kako objašnjava, investitor može potraživati stvarnu štetu i izmaklu korist ukoliko je u dobroj vjeri postupao oslanjajući se na dozvolu.

„Međutim, ovdje postoji čitav niz prethodnih pitanja koja osporavaju pravo investitora na odštetu“, istakao je Medojević.

Kako navodi, investitor je bio upoznat sa rješenjima Uprave za zaštitu kulturnih dobara, budući da se žalio na konzervatorske uslove još 2023. i 2024. godine, a prema njegovim tvrdnjama, radove je nastavio i nakon izrečene zabrane.

„Postoji krivični postupak zbog izdavanja dozvole bez ispunjenih uslova, dok je javni interes — zaštita UNESCO baštine, morskog ekosistema, sigurnosti plovidbe i mandraća kao kulturnog dobra — izuzetno jak“, kazao je Medojević.

Prema njegovim riječima, sve navedene okolnosti moraju biti uzete u obzir prilikom procjene eventualnog odštetnog zahtjeva, zbog čega, kako tvrdi, ne postoji automatska obaveza države da investitoru isplati višemilionsku naknadu.

„Nema automatskog prava na višemilionsku naknadu samo zato što je investitor uložio novac. Država ima pravo da ispravi sopstvenu nezakonitost, pogotovo kada je riječ o zaštićenom području“, poručio je Medojević.

Iako je, kako navodi, riječ o domaćem investitoru, odnosno crnogorskoj kompaniji i crnogorskom državljaninu, Medojević smatra da postoji mogućnost pokušaja internacionalizacije spora. U tom kontekstu pominje postupak pred Upravnim sudom Crne Gore, eventualnu građansku tužbu za naknadu štete, ali i mogućnost obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava.

„Oduzimanje ili ograničenje imovine mora biti zakonito, u javnom interesu i proporcionalno. Ako je originalna dozvola nezakonita, imovina odnosno pravo koje se na njoj zasniva nije legitimno stečeno. UNESCO zaštita i ekološka šteta predstavljaju snažan javni interes koji opravdava intervenciju“, istakao je Medojević.

Kako dalje objašnjava, eventualni spor bi, ukoliko bi se pokušao iznijeti pred strane sudove ili arbitražu, mogao otvoriti i pitanja međunarodnog investicionog prava, naročito ukoliko bi postojala strana vlasnička struktura. U tom slučaju, kako navodi, bilo bi relevantno crnogorsko pravo, uz primjenu pravila međunarodnog investicionog prava.

„U investicionoj arbitraži, uključujući ICSID ili UNCITRAL postupke, ključni standardi su fer i pravičan tretman i legitimna očekivanja. Međutim, tribunali odbijaju zaštitu kada je dozvola stečena nezakonito ili uz korupciju. Doktrina čistih ruku, odnosno clean hands, i javni poredak sprečavaju da investitor profitira od sopstvenog ili tuđeg nezakonitog ponašanja“, tvrdi Medojević.

Povezanost korupcije i pravne osnove za odštetu

Medojević posebno izdvaja pitanje eventualne korupcije i zloupotrebe službenog položaja pri izdavanju dozvole, ocjenjujući ga ključnim za procjenu eventualnog odštetnog zahtjeva.

„Korupcija ne stvara prava, već ih uništava. Ako je dozvola izdata zbog zloupotrebe ovlašćenja, odnosno zbog nedostatka obavezne dokumentacije, pogrešne primjene ‘ćutanja administracije’ ili političkog pritiska, ona je nezakonita. Investitor koji je znao ili morao znati za nepravilnosti ne može se pozivati na legitimna očekivanja“, poručio je Medojević.

Kako ističe, eventualna krivična osuda službenika koji je izdao dozvolu dodatno bi, prema njegovom tumačenju, oslabila poziciju investitora u eventualnom postupku za naknadu štete.

„U pravu se ne priznaje pravo stečeno korupcijom. Država nije dužna da nadoknađuje štetu nastalu na osnovu akta koji je sam po sebi protivpravan. Naprotiv, može potraživati povrat nezakonito stečene koristi“, tvrdi Medojević.

Komentarišući navode ministra da postoji „relevantan planski osnov“ i da je dozvola „ispravna“, Medojević smatra da su takve tvrdnje suprotstavljene nalazima Uprave za zaštitu kulturnih dobara, planskoj dokumentaciji i postupcima koji se vode zbog izdavanja dozvole.

„Ministrova tvrdnja da postoji ‘relevantan planski osnov’ i da je dozvola ‘ispravna’ više liči na politički argument za očuvanje statusa quo nego na čvrstu pravnu analizu“, kazao je Medojević.

Iz perspektive međunarodnog privatnog i investicionog prava, Medojević zaključuje da poništenje nezakonite dozvole u zaštićenoj zoni, uz postojeće postupke zbog sumnje na zloupotrebu, samo po sebi ne znači da Crnoj Gori prijeti automatska višemilionska odšteta.

„Država treba da nastavi postupak poništenja dozvole i vraćanja prostora u prvobitno stanje, uz pažljivo vođenje eventualnog odštetnog spora, a ne da se unaprijed predaje argumentu o višemilionskoj šteti“, zaključio je Medojević.