London: Komšinica tvrdi da joj Ambasada Crne Gore remeti san i utiče na mentalno zdravlje

Komšinica Ambasade Crne Gore u londonskom Pimliku tužila je Gradsku opštinu Vestminster, tvrdeći da lokalne vlasti prilikom odobravanja promjene namjene objekta nijesu uzele u obzir uticaj koji prisustvo ambasade ima na njeno mentalno zdravlje, piše britanski Gradijan. Njoj, prema tekstu Gardijana, prvenstveno smeta samo prisustvo ambasade neposredno pored njene kuće, jer tvrdi da joj to izaziva strah i anksioznost i remeti san. Lokalna vlast, odnosno, Gradsko vijeće Vestminstera odbacilo je njene tvrdnje, navodeći da nema uvjerljivih dokaza da prisustvo Ambasade Crne Gore ugrožava njen dom, privatni ili porodični život.

Ambasada Crne Gore smještena je u nekadašnjoj porodičnoj kući sa pet spavaćih soba u Kembridž stritu, a njeno otvaranje izazvalo je nezadovoljstvo dijela stanovnika tog kvarta.

Gardijan navodi da su pojedine komšije ranije prigovarale zbog postavljanja jarbola, table i crnogorske zastave, ocjenjujući da se ne uklapaju u izgled ulice u kojoj se nalaze zaštićene građevine.

Spor je, međutim, otišao korak dalje nakon što je 35-godišnja Dajana Simpson, koja sa roditeljima živi u neposrednoj blizini ambasade, pokrenula postupak protiv Gradskog vijeća Vestminstera.

Ona traži sudsko preispitivanje odluke i potencijalnu odštetu, tvrdeći da lokalne vlasti, kada je ambasada naknadno zatražila dozvolu za promjenu namjene objekta i postavljanje jarbola, nijesu uzele u obzir uticaj koji bi dolazak crnogorske ambasade u susjedstvo mogao imati na njeno mentalno zdravlje. U tužbi se navodi i da je Crna Gora posljednjih godina imala određene sporove sa Rusijom.

Simpson, kćerka bivšeg američkog diplomate koji u toj ulici živi više od tri decenije, prima naknadu za osobe sa invaliditetom nakon što su joj dijagnostikovani klinička anksioznost, dugi kovid i funkcionalni neurološki poremećaj. U podnesku tvrdi da ju je dolazak ambasade toliko uznemirio da joj često remeti san.

„Često osjećam potrebu da spavam negdje drugo umjesto u svojoj sobi u kojoj sam provela cijeli život, kako bih osjetila makar malo olakšanja. Ponekad to učinim unaprijed, a ponekad usred noći, kada ne mogu racionalno da obuzdam aktiviranu, instinktivnu reakciju straha u mozgu. Na primjer, kada čujem škripu, odmah se uplašim da bi neko mogao da uđe u moju sobu iz ambasade, iako znam da je mogućnost za to veoma mala i da je takva reakcija uglavnom iracionalna.“

Pozivajući se na kršenje zakona o ljudskim pravima i ravnopravnosti, Simpson je navela da je razmišljala o tome da li je „i dalje održivo da nastavim da živim u ovoj kući, za koju sam očekivala da ću imati mogućnost da u njoj provedem ostatak života“, dodajući da bi je preseljenje odvojilo od „blisko povezane lokalne zajednice“.

Simpson je za Gardijan kazala da vjeruje u svoj slučaj, u kojem tvrdi da gradske vlasti nijesu uzele u obzir njeno zdravstveno stanje, da su postupale neracionalno i da su sprovele manjkavu javnu raspravu jer, nakon što je britansko Ministarstvo vanjskih poslova dalo saglasnost, više nijesu bile otvorene za primjedbe.

Gradska opština Vestminster odbacila je te navode.

„Ne postoji uvjerljivo obrazloženje da je došlo do miješanja u dom tužiteljke ili njen privatni i porodični život“, navodi se u odgovoru opštine, koja traži da sud donese odluku bez održavanja ročišta.

Portparol Gradskog vijeća Vestminstera saopštio je:

„Lokalne vlasti imaju zakonsku obavezu da odluke donose u skladu sa postojećom planskom politikom. Ne bi bilo primjereno da u ovoj fazi dalje komentarišemo slučaj.“

Predmet, koji se nalazi pred sudijom Moldom, možda jeste neobičan, ali je ukazao na sve češće nesuglasice između manjih država, koje sele svoje ambasade zbog povećanja kirija ili odluka vlasnika da prodaju objekte, i stanovnika nekih od imućnijih londonskih ulica.

Sjedinjene Američke Države imaju svoje londonsko diplomatsko sjedište u upečatljivoj, namjenski izgrađenoj zgradi u obliku kocke sa 12 spratova, južno od Temze. Za većinu velikih država prirodno mjesto za ambasadu je Belgrejvija, ili eventualno Južni Kensington, Najtsbridž i Mejfer. Manje države često žele da budu u blizini tih prestižnih lokacija, ali bez izdvajanja istih iznosa za zakup.

Upravo zbog toga Crna Gora smjestila je ambasadu u Pimliku, nedaleko od autobuske stanice Viktorija, dok je Ambasada Turkmenistana nedavno otvorena u još jednoj preuređenoj porodičnoj kući u Viktorija roudu u Kensingtonu, ali 1,4 milje udaljenoj od raskošne Ambasade Francuske, preko puta Prirodnjačkog muzeja.

I preseljenje Ambasade Turkmenistana izazvalo je određeno nezadovoljstvo.

„Ne mogu da razumijem nedostatak obzira prema neposrednim susjedima“, naveo je jedan stanovnik u okviru konsultacija koje je organizovala Kraljevska opština Kensington i Čelsi.

„Saznaću da li se dogodilo nešto neprimjereno i, ako jeste, možda će biti potrebno dalje obraćanje novinama.“

Autorka tog obraćanja dodala je da bi za Turkmenistan, bivšu sovjetsku republiku u centralnoj Aziji, trebalo pronaći drugu lokaciju. Kuća u kojoj je ambasada sada smještena u vlasništvu je Tengku Fahada (32), sina pokojnog kralja Malezije koji se školovao na Itonu.

„Bila sam sasvim zadovoljna pokojnim kraljem Malezije, koji je tamo živio, a vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina“, napisala je.

„Četiri godine je tamo živjela jedna porodica, koja je prije izvjesnog vremena otišla iz poreskih razloga, ali kuća nije dugo bila prazna… Ne sumnjam da su oni veoma prijatni ljudi, ali, kako god to predstavili, ja se, kao prvo, ne osjećam potpuno bezbjedno, a pomisao da će tu biti oznake i zastava ostavlja me bez riječi.“

Kada su joj novinari prišli ispred kuće, žena koja je podnijela prigovor i koja nije željela da joj se objavi ime kazala je da su se Turkmeni pokazali kao „zapravo prilično mirni“ i da problema „za sada“ nije bilo.

Rizik od takvog lokalnog neprijateljstva i pažnje javnosti, čini se, naveo je neke države da krenu drugim putem. Sjeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu na svojevrsnoj udaljenoj lokaciji, u kući sa sedam spavaćih soba izgrađenoj dvadesetih godina prošlog vijeka, u blizini puta A406 u Ilingu, na zapadu Londona.

Kolin Flad, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje, rekao je da se od njih nikada ništa ne čuje.

Radnik koji renovira kuću pored sjevernokorejske ambasade dodao je:

„Divni su ljudi. Sredili smo im zelenilo ispred kuće i nadamo se da ćemo dobiti još posla. Divni ljudi.“

RTCG