OGNJENOV STRIC: Građani zaslužili orden

Ognjenov stric Donko Rakočević, koji je inače slobodni novinar, sumnja da je njegov bratanac “pokupljen” sa magistrale, ali ne gubi nadu da je živ. Donko o svom bratancu ima samo lijepe riječi i ističe da je Ognjen pozitivan, inteligentan, emotivan i energičan dječak.

– Ognjen je mnogo inteligentniji i emotivniji nego što ljudi misle, a stručnjaci su meni rekli da je on inteligentniji i emotivniji nego što ja mislim – ispričao je Donko ekipi „Dana” koja je juče obišla trasu puta koju je Ognjen svakog dana prelazio.

 Ognjenov stric: Istragu u naselju vodi neka baba vračara iz Pljevalja

OGNJENOV STRIC: Stalone se moli za Ogija i nudi pomoć!

Branko Rakočević: Ne pravimo rijaliti od Ognjenovog nestanka

Podgoričanin nudi 10.000 eura za informaciju o Ognjenu!

BESANA NOĆ KOD OGIJEVE KUĆE: Građani se sukobili sa ocem, zabranio pretres stričeve kuće 

Trasa kreće od kuće u Ulici Vaka Đurovića, do magistrale iznad holeta „Ambasador”, te lijevo ka centru grada i školi OŠ „Savo Pejanović”.

Stric Donko je Ognjena skoro svakog dana vozio do škole, zajedno sa Ogijevim majkom i sestrom. Ponekad je Ognjen išao i pješke sa majkom i sestrom, a tada bi koristili prečice pored Trafo-stanice i Gimnazije.

– Kada uđe na zadnje sjedište, ja se okrenem i pružim mu ruku, a on mi „baci pet“. Ognjen je često pjevao, dok bi išli u školu, neke njegove pjesme, bio je jako srećan i euforičan. Namjestio bi radio stanicu sa muzikom po njegovom ukusu, a ako bih ja odabrao, stavio bi ruke na uši i vrištao. Moralo je da bude po njegovom. Smetao mu je mobilni telefon, kao da je tražio da poštujem propise, a u stvari je želio moju punu pažnju ka njemu – kaže Donko.
Donko se prisjeća trenutaka sa Ogijem koji mu je „na prevaru” znao uzeti telefon kako bi igrao igrice.

– Znao bi da me zagovori i skrene mi pažnju, kako bi uzeo telefon da bi igrao igrice na internetu. Kada bi izašli iz internet zone, on bi otvorio telefon, bateriju i karticu, i pokušavao da ga popravi – ističe Donko.

Ognjena je iz škole svakog dana vraćao otac Branko, koji ga je često i dočekivao ispred škole kada je dolazio sa stricem, ukoliko majka nije bila tu.

Donko poručuje da nijesu tačne informacije da Ognjen ne zna nijednu riječ.

– Redovno sam ga poslednjih mjeseci slušao kako kaže „mama”. Poslednja riječ koju sam čuo da je kazao bila je „u pomoć” kada se sa bratom u igri otimao oko video igrice koju je htio da slomi. I tada se smješio. Njegova majka mi je objasnila da je to „u pomoć“ bilo iz nekog crtanog filma. Nedavno je u školi, na zaprepašćenje učiteljice i drugova, zapjevao: „Kažu, kažu svi, majstor Bob je najbolji…“ On je dijete koje živi u svijetu crtanih filmova i video igara – objašnjava stric dječaka.

Ognjen je ranije bježao par puta, ali su ga brzo pronalazili ili se čak sam vraćao kući.

– Jednom je pobjegao iz škole, digla se frka. Nađen je na parkingu gdje se stalno parkira njegov otac, stotinak metara od škole. Isto tako je jednom uveče pobjegao iz kuće i pošao do komšinice Milke, kojoj je prešaltao par puta programe na TV-u i vratio se. Kada je došao na vrata, pozvonio je i otvorio mu je otac koji nije mogao da vjeruje otkud on tu. Posle smo otkrili da je pocijepao mrežu na prozoru i izašao – prisjeća se Rakočević.

Da je Ognjen bio ponešen za vodom, svjedoči i njegov stric koji kaže da je ljeti cijelo naselje čulo njegovu vrisku kada su ga uveče izvlačili iz bazena da uđe u kuću.

– Išao je ponekad sa roditeljima i na more, ali su ga tamo teško kontrolisali, jer je obožavao da se kupa – kaže Donko.
Ognjen je dijete koje voli djecu, iako se ne druži previše sa njima. Javljao se ljudima, posebno pojedinim starijim komšijama.

– Ubijeđen sam da su njegovi problemi počeli posle primanja vakcine. Do tada se on stalno javljao svim ljudima, tek što je prohodao, posle je prestao. Na kraju se samo ponekad javljao Radovanu, mom stricu koji ima 85 godina – ispričao je Donko Rakočević.

S obzirom da je Ognjen u grad išao skoro svaki put istim pravcem, bilo da je išao do pekare, škole, ili kod babe Nade i ujaka Mirka, uvijek je išao istim pravcem, pa Donko Rakočević pretpostavlja da se Ogi i kobnog jutra tuda zaputio. On je siguran da je Ognjen trčao.

– Dva su moguća motiva za bijeg, jedan ono što kažu stručnjaci da je svakodnevni način života svih nas za autistično dijete neka vrsta ropstva, i da je tražio slobodu, a drugi je sumnja da je možda otišao da traži oca koji tog dana nije bio kući, a za kojeg je jako vezan, pošto je Branko bio u Plavu, jer su bili prvomajski praznici – kazao je Rakočević.
Donko ističe da se samo može prepostavljati šta se dalje dešavalo, ali se plaši da se Ognjen posle par kilometara „trke” umorio ili spotakao i našao na asfaltu.

– Tada ga je možda neko iz najbolje namjere uzeo kod sebe da mu pomogne i stavi ga u auto, ne znajući da uzima dijete koje ima autizam. Ako ga je neko uzeo, vjerujem da je to bilo iz najbolje namjere i da se posle našao u čudu kada je vidio tako neobičnog dječaka – kaže Rakočević.

Po saznanju da je Ognjen nestao, Donko je pošao prema Duklji, jer je sanjao da ga je vidio kako se igra na jednom starom igralištu sa puno okolnog kamenja.

Porodici Rakočević posebnu snagu daju stotine građana koje sa njima danonoćno pretražuju širi i uži dio grada, neumorno tragajući za Ognjenom.

Građani zaslužili orden

Iako smatra da u ovakvim situacijama treba brže reagovati, Donko Rakočević nema prigovora na dosadašnji tok potrage. Naprotiv, iznenađen je nezapamćenim angažovanjem građana, državnih institucija i NVO, i svima je neizmjerno zahvalan.

– Ognjen je imao neizmjernu energiju koju smatram božanskom i kao da se ona prelila na sve građane koji učestvuju u potrazi. Sreo sam na stotine mladih i starih koji u poslednjih godinu dana nijesu prepješačili koliko su za ovih pet-šest dana od kada traje potraga, a da se nijesu ni umorili, ni oznojili. Zato će porodica predložiti da se najveći državni orden dodijeli građanima koji su uključeni u potragu za Ognjenom – naglasio je Donko Rakočević.