KAKO JE UNIŠTENA CRNOGORSKA FABRIKA PAPIRA: Bila je najsavremenija u regionu, onda su je uveli u stečaj

Fabrika papira u Beranama, jedina te vrste u Crnoj Gori, mogla je da se sačuva, ali su njeno uvođenje u stečaj 2004. godine i privatizacija, koji su je odveli u propast i zatvaranje, predstavljali političku odluku.

To i nakon skoro dvije decenije tvrdi posljednji direktor te kompanije prije privatizacije, Milić Joksimović.

On je Portalu RTCG kazao da se politička intencija za uvođenjem te fabrike u stečaj i privatizovanje, i danas pokazuju kao katastrofalno loš potez.

“Iz prostog razloga jer je to, vrlo brzo se pokazalo, značilo kraj i fabrike”, kaže Joksimović.

Prema njegovim riječima, najapsurdnija je činjenica da je fabrika papira “Beranka” uvedena u stečaj u trenutku kada je, kako naglašava, dostigla savršenstvo u tehnološkom smislu, nakon velikih finansijskih ulaganja.

“Postojale su dvije papir mašine. Jedna za proizvodnju finih papira do stotinu trideset grama. Druga mašina je imala raspon proizvodnje do čak trista gramskih papira, i mislim da je to bila jedina mašina te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da tu mašinu nije imala ni Slovenija. Tako da je fabrika papira u Beranama bila možda i najbolja u regionu”, kaže Joksimović.

Nove mašine “završile” kao staro gvožđe

On sa žaljenjem konstatuje da su takve mašine završile, navodno, kao staro gvožđe.

“Za jednu nisam siguran, a za drugu znam da je kao staro gvožđe otišla za Tursku. Zapravo, zvanično su mašine prodate po cijeni starog gvožđa, ali se isto tako nezvanično zna da su u Tursku prenesene do posljednjeg šrafa, i tamo stavljene u rad”, kaže Joksimović.

Nestašica roto papira na tržištu, koja se početkom ove godine osjetila i u Crnoj Gori dovodeći u pitanje izlazak, odnosno štampanje crnogorskih novina, iznova je stavila na dnevni red pitanje kako je zatvorena fabrika papira u Beranama.

Kriza na tršištu roto papira bila je uzrokovana prekidom proizvodnje u slovenačkoj fabrici, a u Crnoj Gori je riješena sa dosta problema uvozom izvjesne količine te vrste papira iz Bugarske.

“Zbog građana koji koji nijesu iz Berana i ne znaju mnogo, ovdje je potrebno napraviti razliku, odnosno napomenuti da je bivša fabrika celuloze i papira, koja je zapošljavala dvije hiljade radnika, zatvorena odmah nakon AB revolucije, a da je, potom, 1997. godine pokrenut samo papirni blok i zapošljeno dvjesta radnika. Ovdje je riječ o toj manjoj fabrici i o tome zašto je dozvoljeno da i ona propadne nakon uvođenja stečaja”, pojašnjava Joksimović.

Fabrika papira “Beranka” prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, navodno je iz ranijih poslova sa ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, odnosno sa pripadajućim kamatama preko 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim, odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a, što mu je i odobreno.

Lukšić mogao da zaustavi propadanje fabrike

Vlada je vlasniku “u interesu pokretanja proizvodnje” odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. To je bilo u periodu kada je Igor Lukšić bio ministar finansija u vladi Mila Đukanovića.

Lukšić je, ostaće upamćeno, bio predsjednik Vlade Crne Gore u trenutku kada je fabrika počela da propada, ali nije ništa učinio da se to zaustavi.

“Lukšić je bio taj koji je trebao i mogao da zaustavi propast fabrike, tako što bi tražio nazad sredstva koja su data, a nijesu vraćena. Mogao je da uvede stečaj i da zaustavi dalje propadanje fabrike. To je bila posljednja šansa da se fabrika spasi”, smatra Joksimović.

On kaže da je do danas ostalo nejasno zašto Igor Lukšić u ulozi premijera nije tražio od Radoja Gomilanovića da vrati novac koji je pozajmljen – dvjesta hiljada pozajmljenih za pokretanje proizvodnje, i još toliko koje je novi vlasnik bio u obavezi da vrati u kasnijem periodu.

Joksimović podsjeća da se duga odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen. Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.

“Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od “Beranke” imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada. Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan”, tvrdi posljednji direktor fabrike papira “Beranka”.

Joksimović podsjeća i na činjenicu da je fabrika papira prije uvođenja stečaja bila u vlasništvu Opštine Berane, i da je u to vrijeme lokalna vlast u ovoj opštini bila opoziciona u odnosu na državu.

“Vjerovatno je to razlog zbog čega se država ponijela tako maćehinski prema ovom industrijskom resursu. Ali, kada je počela da propada i ta privatizovana fabrika pod nazivom “Beranka”, i kada je već bilo jasno da biznismen koji je kupio nema namjeru da je stavi u funkciju, država je jednostavno mogla da se umiješa i da je povrati. I sačuva, pa kome god pripadala”, kaže Joksimović.

Iz tadašnje vlade se i u ovom kao i u drugim sličnim slučajevima dobijao odgovor da država nije intervenisala navodno zbog činjenice da je privatizacija obavljena iz stečaja.

Zbog propasti beranske fabrike papira niko nikada nije odgovarao. Đukanović je pred za njega prelomne izbore 1997. godine otvorio, a Lukšić se nije potrudio i nije ni prstom mrdnuo da spriječi njeno zatvaranje. I ako je morao znati za sve investicije koje su prethodile prodaji, kao i to da bi fabrika, sasvim sigurno, i danas mogla da radi.