Priča o kojoj bruji cio Balkan: Bio mrtav 67 dana, a onda se dogodilo ovo!
Za Josipa Kokeza, učenika 3. razreda Srednje Elektrotehničke škole u Splitu, bilo je to jutro kao i svako drugo. Ni, slutio nije da će mu se baš tog dana život zauvijek promijeniti. Naime, Josipu je odjednom stalo srce i u komi je proveo punih 67 dana!
Dogodilo se to prije pet godina. Zdrav tinejdžer od 17,5 godina koji je u teretani iz benča dizao tegove od 100 kilograma, doručkovao je i pješice išao u školu, uprkos tome što mu je otac ponudio prevoz. Upravo kada je sa zanimanjem bilježio gradivo, dogodilo se ono nezamislivo kod inače zdravog mladića koji se bavi sportom.
U jednom trenu spustio je olovku. Naslonio se rukama na klupu i pogledao preko razreda. Tada se srušio na klupu. Dogodilo se to 16. novembra 2010. u 10.22 sata. Hitna medicinska pomoć stigla je u roku od sedam minuta. Josip je bio bez svijesti. Ljekarski tim počeo je da ga oživljava, intubiran je i vazduh su mu davali preko balona, uz spoljašnju masažu srca i defibrilaciju.
Foto: Ilustracija / ThinkstockUbrzo je u školu stigao otac koji je posmatrao kako se ljekari Hitne pomoći bore za život njegovog sina.Kada su uspjeli da ga stabilizuju, krenuli su su prema bolnici na Firulama. Drugi put je Josipovo srce stalo na putu do bolnice. I tada su ljekari uspjeli da ga vrate u život.
Na odeljenju intenzivne njege za djecu u KBC-u Split, na rendgenu pluća uočeno je uvećanje srčane sijenke. Odmah nakon prijema, Josip je bio pod sedativima, u indukovanoj komi.
Trećeg dana Josipu je urađen skener glave, koji je pokazao uredne vrijednosti mozga. Izvadili su mu cjevčicu iz dušnika preko koje je do tada disao. Ljekari su ga nakratko skinuli sa sedativa. Ali, imao je kontrakcije, grčile su mu se ruke i noge, podizao se u sjedeći položaj, a zatim glavom udarao u jastuk. Doktori su ga vratili na sedative. Josip je ponovo bio u indukovanoj komi.
Otac Ivan često je plakao, a majka je dolazila sa smiješkom. “Ja sam ulazila u sobu kao da je on tu, kao da samo spava. Iako smo znali da uopšte nije svjestan”, priseća se majka Anita.
Foto: Ilustracija / ShutterstockJosip je bio omiljen u cijelom kvartu. Kada je završio u bolnici, u porodičnom stanu na Baćama skupljali se u se prijatelji, rodbina i kumovi. Tako su spontano počeli da se mole za Josipovo ozdravljenje. Stvorili su molitvenu zajednicu koja je započela šest dana nakon nesreće. Ubrzo su se okupljali dvaput nedjeljno u crkvi svetog Dominika.
Dolazilo je po 65 Josipovih prijatelja srednjoškolaca. Molitvena zajednica Virom do zdravlja postoji i danas.
Profesor Vedran Deletis iz KBC-a Zagreb, Josipovim roditeljima prezentovao je metodu ugradnje neurostimulatora u mozak kojom bi pokušali da ga probude iz vegetativnog stanja. Premda nisu tačno znali o čemu se radi, željeli su da pokušaju sve i dali svoj pristanak.
16. dana magnetna rezonanca mozga pokazala je uredne rezultate. Toga dana njegovoj majci Aniti bio je rođendan. “Ja sam poželjela da on otvori oči. Toga dana se prvi put to i dogodilo”, prepričava majka.
Foto: Ilustracija / ShutterstockJosip i dalje je bio pod sedativima, izvijenih udova jer su mu se tetive skraćivale. Hranio se samo na sondu, tako da je brzo gubio na težini. Iako je ljekar bio je skeptičan oko mogućeg oporavka, nadu je pružala činjenica da je izvršena vrlo učinkovita i brza reanimacija nakon zatajenja rada srca.
Ali, Josip nije reagovao na jednostavne ljekarske naredbe da pomjeri ruku ili otvori oči.
“Rekla sam mu: Sine moj, postaćeš medicinsko čudo. Pićeš nes kafu od vanile i čitaćeš svoje omiljene novine. I on se na to nasmijao od uha do uha”, prisjeća se majka. Ali, više nije ponovio reakciju. Ipak, roditelji su nastavili da komuniciraju sa sinom, a tata mu je redovno na uši stavljao slušalice i puštao omiljenu muziku.
35. dana Josip je prevezen u KB Dubrava kako bi mu ugradili neurostimulator u mozak. Ali, tada se utvrdilo da se zahvat ne može uraditi, jer je Josip bio zaražen bakterijama MRSA, stafilokokom i pseudomonasom. Tokom liječenja, Josip je znatno izgubio na težini, pa je bilo pitanje hoće li podnijeti operaciju. Moralo se čekati da ojača.
Naposlijetku se operacija ugradnje neurostimulatora odvila 65. dan i to u dvije faze. Nakon dva dana, Josip je opet otvorio oči, ali je ovoga dana počeo da izvršava ljekarske naredbe poput onih da otvori oči ili pokaže jezik.
Foto: Ilustracija / Shutterstock67. dan, prvi put od zastoja srca u školi, Josip je došao u stanje budnosti. Brzina kojom je reagovao na nadražaje oko sebe začudila je sve, i ljekare i roditelje. Fizički je bio jako loše, nije mogao sam da drži glavu, noge i ruke su mu visile, jer mu je sva mišićna masa bila propala.
“Zadnje čega se sjećam jeste da sam bio u Splitu. Kad sam se probudio, bio sam u Zagrebu u bolnici. Nisam znao gdje sam i šta mi se dogodilo. Ničega se ne sjećam“, rekao je Josip. Nije imao snage, jedva se pomicao, a nije mogao ni da govori. Sjeća se da je bio gladan i žedan i da je uspio da zatraži vodu.
Oporavak se nastavio pod budnim okom nutricionistkinje i svakodnevnim fizikalnim terapijama. Na svoj 18. rođendan prvi put se vratio u Split.
“Upao sam u svijet koji mi nije bio jasan. Bio sam u sobi, a nisam bio u sobi. Kao san koji dugo traje, detalja se ne mogu sjetiti”, priča nakon četiri i po godine Josip, koji opet ide u teretanu, zimi trči po Marjanu, a ljeti se kupa na Bačvicama.
(Stil)
