NEMOJTE DA SE OGRIJEŠITE: Danas ISPOŠTUJTE JEDAN OBIČAJ i prema vjerovanju, KRENUĆE VAM NABOLJE!

Car Dioklecijan posjetio je jednom grad Nikomidiju sa zlim umišljajem, da tu potpuno istrijebi hrišćane. Kad je počeo bezdušno da muči hrišćane pojavio se pred njim sveti Anikita, jedan od gradonačelnika, i počeo neustrašivo da ispovijeda pred carem svoju veru u Hrista. Osim toga rekao je za statue idola da su gluvo i nemo kamenje i da je klanjanje njima nedostojno razumnog čovjeka.

To je potpuno razljutilo cara Dioklecijana pa je naredio da mu odsjeku jezik. Božjom silom Anikita je i dalje govorio. Posle toga su ga tukli toliko snažno da su mu kosti provirile kroz kožu, ali on se uporno osmjehivao i ponavljao da je Hrist jedini Bog. Tada su pustili krvoločnog lava na njega, koji se, kada ga je ugledao, umirio i počeo da ga mazi svojim šapama.

Sveti Anikita se zahvalio Bogu što ga je spasio i u tom trenutku dogodio se strašan zemljotres koji je srušio Herkulov hram. Dioklecijana ni to nije uvjerilo u Božju moć pa je naredio da nastave sa najstrašnijim mučenjem. Anikita se tad pomolio Bogu da ga spasi svih muka kako bi ljudi, videvši Božju moć, smogli snage da se usprotive njegovom mučitelju vjerujući da će ih Bog spasiti.

Nakon što se uvjerio svojim očima u Božju moć, Fotije je odbacio svaki strah, izašao ispred okupljenog naroda i prišao Anikiti i počeo da grli Anitiku nazivajući ga ocem i posrednikom svog spasenja. Zatim se obratio caru riječima: “Zastidi se, idolopokloniče! Bogovi su tvoji ništavila”. Car je momentalno naredio da ga posjeku mačem, ali kad je dželat zamahnuo mačem, Božja sila ja učinila da sam sebe posječe po nogama.

Posle ih je obojicu dugo mučio, da bi ih bacio u tamnicu u kojoj su proveli tri godine. 

Pošto ih je bezuspješno mučio, na kraju je naredio da se napravi ogromna peć u koju je moglo da stane mnogo ljudi. Namjeravao je da u toj peći spali, ne samo Anikita i Fotiju, već i sve hrišćane koje bude pronašao. Hrišćani nisu čekali da ih neznabošci pronađu već su svojevoljno žurili da uđu u peć i sve vrijeme su vikali: “Hrišćani smo! poštujemo Boga jedinoga”.

U peć su prvo ušli Anikita i Fotije, a zatim i brojni hrišćani i svi zajedno su podigli ruke ka nebu i govorili: “Blagodarimo Ti, svesilni Bože Oče, što si nas Jedinorodnim Tvojim Sinom, Gospodom našim Isusom Hristom, sabrao na ovaj mučenički vijenac; molimo Ti se, Svemilosrdni, pruži odozgo ruke Svoje i primi duše naše u večni pokoj koji si ugotovio ispovjednicima Tvojim”. Moleći se tako, svi su umrli. Kada su sluge gvozdenim spravama izvlačili tijela svetaca Anikite i Fotije, vidjeli su da im tijela i kosa ostali potpuno neoštećeni od vatre.

Sveti Nikita i Fotije prizivaju se u molitvama pri jeleosvećenju i vodoosvjećenju i u narodu se veruje da na današnji dan treba izgovoriti svojevrsnu besjedu kako bi vam “krenulo nabolje”.

Besjeda koju treba da izgovorite na današnji dan glasi:

Nauči se poštovati i voljeti male i proste ljude. Takvih je najviše na zemlji; takvih je najviše i u carstvu Božjem. Kod njih nema gordosti, tj. osnovnog bezumlja, od koga boluju duše bogatih i silnih ovoga svijeta. Oni izvršavaju svoju dužnost u ovome svetu često savršeno, pa ipak im izgleda smiješno, kad ih neko pohvaljuje za to; dok velikaši traže pohvalu za svako svoje djelo, često i nesavršeno izvršeno.