Čkaljin sin rasplakao ljude dirljivim pismom

Čedomir je sin čuvenog glumca Miodraga Petrovića Čkalje, i otac glumice Jovane Petrović. Glumio je u “Kamiondžijama”, “Pozorištu u kući”, “Otpisanima”, a u posljednjih nekoliko godina posvećen je rediteljskom radu, kao i pisanju.

U kolumni za portal Tačno objavio je “Pismo tek rođenoj djeci” koje je naišlo na fenomenalne reakcije javnosti, a koje počinje riječima Duška Radovića, “Ima velike sirotinje među našom djecom, kojoj, sem para, roditelji nijesu mogli ništa drugo dati.”

Pismo prenosimo u cjelosti:

“Kada dođu vjerski praznici i noći u kojima slavimo rođenja onih u koje vjerujemo ili ne, rodiće se mnogo djece i kod nas i u svijetu. Znam da ste još mali ali ostaviću svakom po jedno pisamce kraj uzglavlja i možda će nešto ostati, negdje daleko u pameti.

Kada sam pošao u školu, pjesmicu koju nijesam dobro naučio toga dana stavljao sam ispod jastuka i sanjao cijele noći. Ujutru su mi stihovi sami dolazili.

Vi ste sada svi isti, i to su jedini trenuci u vašim životima kada će to biti tako. Imate iste krevete, neko ima malo više grama, neko centimetara manje. Neko ima malo više kosice. Ali, ste svi prepovijeni kao “kifle”.

Nečija mama ima više mlijeka, a neko se već sada susrijeće sa nestašicom tog artikla. Razlike će, na žalost, početi da se javljaju već pri vašem izlasku iz porodilišta. Neko će otići svojoj kući gradskim saobraćajem, neko taksijem, nekog će mama i tata nositi pješice, čvrsto privijajući na grudi, štiteći ga od vjetra i hladnoće, a nekog će ispred privatne bolnice u kojima se porođaj plaća parama koje vaši roditelji ne mogu ni da zamisle, čekati velika crna limuzina. Šofer će vam otvoriti vrata i od tada će se sva vrata otvarati pred vama, pa i ona posljednja, rajska vrata, ukoliko u toku života budete dobro “podmazivali” crkvu i popove.

Razliku ćete uočiti i pri prvom upoznavanju vašeg novog doma. Neko će spavati u krevetu u kome su prije njega već spavali njegova braća i sestre. Neko će usljed nestašice prostora spavati između mame i tate, neko u svom novom krevecu, kupljenom na kredit, a neko u velikoj, sunčanoj sobi, prepunoj igračaka. Nekog će čuvati, i kvariti od malena baka i djeda. Nekog će majka rano izjutra još po mraku nositi u jasle, a nekog će buditi i uspavljivati slatki glasić guvernante. Neko će prvo ugledati na zidu vlagu, a neko Tapija.

Kada pođete u školu, imaćete drugačije torbe, olovke. Nečiji mama i tata će odvajati od usta da bi kupili sinu Nike, i tako mu obezbijedili da bude primljen u društvo. U srednjoj školi, za dobru ocjenu, neko će dobiti mobilni telefon veliki kao noseći televizor, a neko samo toplu riječ. Fakultete ćete studirati ovdje ili u inostranstvu, u zavisnosti od materijalnog stanja vaših roditelja. Mnogi talentovani neće moći da nastave školovanje poslije srednje škole.

Nekoga posao već od sada čeka, a neko će ga tražiti, malo juče, malo danas, a dobiće ga … malo sjutra.

Muškarci i u odnosu sa ženama ne mogu da računaju na neku veliku ljubav.

Jer, za ženu je čovjek i od 25 godina star, ako nema para. Ali, ako je bogat, mladolik je i onaj od 80.

I u vašem stvaranju postojala je razlika. Neko je došao na ovaj svijet iz moranja, neko iz strasti, neko iz računa, planirano, slučajno… Ali, volio bih da je većina iz ljubavi.

I svi ste rođeni ovdje, u ovoj zemlji. Mogli ste da se rodite u dalekoj Kini, ili u Japanu, i da imate kose oči. Da dobijete ime, tako što će mački zakačiti konzerve za rep, i pustiti je da juri ulicom. Mješavinom dobijenih zvukova, vi bi ste se zvali – Mjao, Jao, Tung, Tras, Bum… Mogli ste biti crnac u Africi, koga će juriti divlje zvijeri, ili crnac u Americi i spavati u kartonskoj kutiji, ili u vili na Beverli Hilsu. Mogli ste biti Mađar, Poljak, Francuz, Eskim…

Ovdje ste, Selma, Milica, Maša… Mirsad, Tomislav, Jovan…

U školi ćete učiti da je ovo nekada bila zemlja sa šest republika i dvije pokrajine. Kada su odnosi zahladnjeli, ona se smanjila, i to ćete povezati sa zakonom fizike, po kome se sva tijela na toploti šire, a na hladnoći skupljaju. Nekada je najviši vrh bio Triglav, a sada niko živ to više ne zna. U II Svjetskom ratu, pa i kasnije, ljudi su ovdje govorili različitim jezicima, i svi smo se razumjeli. Onda je neko uveo slušalice i prevodioce u Skupštinu, i više se nijesmo razumjeli!

Uvijek kada mi stariji zabrljamo stvar, kažemo – Na mlađima svijet ostaje! Gdje mi stadosmo, vi produžite! Još smo dužni, vi odužite … neka to ostane samo u pjesmi. Ukoliko ovi stihovi postanu opterećujući, čitav svijet je pred vama. Nekada je čovjeku domovina ne tamo gdje se rodio, već tamo gdje može pošteno da radi i zaradi i živi dobro, sigurno i slobodno. Tako da i vi ulazite u ovaj svijet i u ovu zemlju ne svojom voljom. Niko vas nije pitao. Možda bi se neki od vas i predomislili? Sad, šta je tu je! Pred vama je život. Živjećete ga, najmanje onako kako biste vi voljeli.

Ništa od ovoga, što sam vam do sada napisao, ne morate zapamtiti.

Ali, ovo probajte da zapišete negdje, duboko u vašim malim glavicama.

Vaša će vam zemlja biti samo onda lijepa, ako i u drugim zemljama pronađete ljepotu. Učite strane jezike da bi mogli da razgovarate i razumijete se sa svijetom. Poštujte i volite sve dobre ljude bez obzira na boju kože.

Poštujte tuđu vjeru da bi i drugi poštovali vašu. Podijelite radost sa prijateljima i proslavite u miru Uskrs, katolički Božić, Bajram, Pashu …

Svo bogatstvo nosite samo u sebi. Volite životinje, volite prirodu, one su jedina istina.

Budite po narodnosti ono što su vam otac i majka. Ali, budite srbin – po Tesli, budite crnac – po Net King Kolu, amerikanac – po Linkolnu, ukrajinac i rus – po Gogolju, musliman po Meši, hrvat po Tinu Ujeviću, albanac – po Majci Terezi, englez – po Tomasu Moru…

Dotle, budite samo mali anđeli”.