Tijana Dapčević: Mislila sam da ne znam da pjevam
Pjevačica godinama održava uspješnu pop karijeru. Odrasla je u muzičkoj porodici, kosa joj je svaku put “stradala” kada je dolazilo do životnih promjena i ona je pre pjevačke karijere mislila da ne zna da pjeva.
– Volim da kažem da sam počela da se bavim muzikom još dok sam bila u maminom stomaku. Odrasla sam sa dva divna muzičara, dva divna pedagoga. Otac je profesor kontrabasa i kamerne muzike u penziji, a majka profesorka solo pjevanja i prvakinja makednoske opere. Naša kuća je bila puna ljudi, na sve to dva boema, svuda su me vodili sa sobom. Nisu imali kome da me ostave, jer je jedna baka 600 kilometara sjeverno, druga ne znam koliko južno. Volim da kažem da sam se ja rodila u pozorištu. Zbog toga nikada nisam imala frku i paniku od scene. Kad sam na sceni, tada sam živa. Zahvalna sam što imam roditelje koji su ma dobro usmjerili u životu.
Rekli ste da je vaša kosa najviše trpjela životne promjene, naročito u tinejdžerskom periodu. Da li to važi i danas?
– Bila sam čak i zelena. Više ne važi. Možda jednom godišnje, tako mi dođe i poludim. Jednom sam došla kod svoje frizerke Srne i rekla “Ja hoću da budem siva”. I ona je izvukla boju koju sam htjela. Poslije određenog vremena sam shvatila da mi je to dosadno i onda sam se opet vratila u bijelo. U srednjoj školi malo-malo “Hajde da se farbamo”. Jednom sam ispala zelena, jer mi je drugarica pogriješila boju. Ispala sam zelena kao list u proljeće i rekla “Super je”!
Da li je istina da ste prije nego što ste se upustili u pjevačke vode mislili da ne znate da pjevate?
– To je tačno. Postoji priča vezana za to i za koju će moja drugarica sada saznati. Postojala je jedna nagradna igra i ako se javiš i otpjevaš zadatu pjesmu dobićeš karte za koncert “K2”. Sestre Kovač su tada bile jako popularne. Ja sam se inkognito javila u jednu radio stanicu i predstavila se pod lažnim imenom. Tada sam se aktivno bavila violončelom i mislila sam da ću kao muzičar moći nešto da otpjevam. Naravno samo sam na to pomislila. Zadali su mi pjesmu od Vitni Hjuston “I Will Always Love You”. Otpjevala sam od početka do kraja. Odmah poslije toga sam dobila poziv od mog druga Vlaje. Zvao i pitao me “Majke ti, jesi li se ti sad javila na radio stanici?”. A tada je bilo dvije-tri stanice, nijesi mogao da promašiš. Sjećam se da sam mu rekla “Ne, ne i ne! Evo ja sam kući, vježbam. Ne znam o čemu pričaš”. On je tad meni rekao da ja moram da počnem da pjevam. Naš drug je poslije toga napravio pjesmu i natjerali su me da je snimim i da nastupim na jednom festivalu u Makedoniji. To je bilo 1995. godine, poslije toga je sve istorija. Kad osjetiš tu energiju publike poslije toga više ništa nije isto.
Rekli ste da je glavni “krivac” za vaš dolazak u Srbiju Dejan Milićević. Da li se sjećate trenutka kada ste shvatili da ste postali popularni?
– Rambo Amades je davnih dana otpjevao jednu interesantnu pjesmu u kojoj se pominje sljedeći stih “Otkako sam došao do slave i para, puštaju me preko reda da kupim cigare”. Osjetila sam to kada sam došla u poštu i bio je kilometarski red i “provali me” jedna gospođa za šalterom i kaže “Tijana, izvolite kod mene”. Tada shvatiš da si javna ličnost koju ljudi prepoznaju. Takvi su ljudi u našoj zemlji. Oni se odmah poistovjećuju sa tobom i zovu te na pivo. Meni je to super. Još kad sam bila mala shvatila sam da su zvijezde na nebu, a mi na zemlji. To sam naučila i od Zdravka Čolića.
– Ne! Slušam samo kad moram, ali volim da poslušam moju pjesmu “Negativ”. Tu pjesmu volim da čujem, nekad. Dešava mi se da čujem sebe na radio stanici i odmah promijenim. Nije to zato što mi nijesu drage moje pjesme. Snimila sam ih, poručila sam nešto njima i poslala poruku. Kao što je slučaj sa pjesmom “Zemlja mojih snova”. Ljudi su mislili da je to neka šaljiva pjesma, ali zapravo nije. To je pjesma koja se bavi sociološkim fenomenima.
Da li ste nekada osjetili da vas ljudi ne shvataju ozbiljno?
– Sjećam se festivala za makedonski izbor za pjesmu Evrovizije. Ušla sam kod moje majke u garderobu i organizatori nijesu to znali. Ušla sam i vidjela sve nagrade ispisane i gotove. Tad sam pomislila – Znači mi smo ovdje došli da izigravamo fikus. Ja sam tada izašla, otpjevala i dobila frenetičan aplauz. Onda sam izašla napolje pozvala sve novinara i napravila “skandalčinu”. Osjetila nam svojoj koži kako može da se namjesti i da se ne namjesti.
Kako vam izgleda domaća muzička scena danas?
– Sve se svelo na to koliko ćeš klikova da dobiješ na “JuTUBU” (smijeh). Ljudi su počeli da prave pjesme da bi ljudi popili piće u kafani. Na prste jedne ruke mogu da se nabroje pjesme koje mogu da se slušaju u kolima i kod kuće. Takva vrsta muzike je u izumiranju.
Za kraj nas zanima da li je ostao neki neostvareni san?
– Jeste, film. Sigurno ću ga snimiti. To mi je cilj i strjemim ka tome, možda će neki da pomisle da sam luda i da sam jela neke pečurke. Ostvariću ga sigurno, kao što sam i sve do sada. Nikada nijesam se vodila mišlju “cilj opravdava sredstvo”.
(Prva)
