BOJAN JE NOVO SVJETSKO ČUDO I PRONAŠAO JE NAJVAŽNIJU STVAR NA SVIJETU: Klinac balkanske krvi i superheroj koji spasava Zemlju (VIDEO)
Počeo je kao stidljivi tinejdžer kojem je malo ko vjerovao. Sa nepunih 25 godina u Boyana Slata, mladog Holanđanina hrvatskog porijekla gledaju kao novu ikonu i Nikolu Teslu svjetske ekologije. Sa sa 14 godina oborio je Ginisov rekord, sa 16 godina riješio da očisti mora i okeane
„Trošimo milijarde dolara tražeći život na drugim planetama i bilione dolara ubijajući život na ovoj“. Autora ovog citata koji se često sreće na internetu nemoguće je ustanoviti, ali je moguće ustanoviti mjeru njegove vjernosti istini: ona je apsolutna. A istina je i ovo, mada je danas to postalo izlizani kliše: ljudima ne pripada ni jedan jedini pedalj ove planete. Možemo mi da se ubijamo oko ničije zemlje koju iz ovog ili onog razloga smatramo svojom, ali to neće promijeniti činjenicu da ona nije naša. Može naše ime da se nalazi u katastarskim knjigama po kojima smo „vlasnici“ ove ili one parcele, ali to neće promijeniti činjenicu da to nije stvarno naše. Iz perspektive Boga, ili planete Zemlje ili Kosmosa, ili kako god želite, „vaša“ njiva (da se poslužimo tradicionalističkim primjerom) jednako je vaša kao i one krtice koja živi ispod njene površine.
Ali ljudska vrsta je izgubila svijest o tome, u nekim djelovima svijeta ranije a u nekim kasnije. U međuvremenu se odigrala serija industrijskih revolucija, urođena ljudska pohlepa i gramzivost je eksplodirala i dosegla neslućene visine, profit je postao jedina stvar od značaja, i to je sa urođenim nemarom i kratkoročnim načinom razmišljanja dovelo do situacije koju imamo danas.
Bojan Slat, mladi Holanđanin hrvatskog porijekla, namjerava da očisti svetske okeane od plastike. Foto: Profimedia/AFPZagadili smo prvo svoju okolinu, a onda i sve tuđe okoline. Najgore u svemu je što smo vaspitali generacije koje smatraju da je zagađivanje komšiluka potpuno normalna stvar. Da je potpuno normalno da gospođi planeti Zemlji, tom pacijentu na samrti u njen krvotok (rijeke, jezera, okeane…) sipamo otrov umjesto lijeka. I da je potpuno nemoguće da ona sa tim i takvim krvotokom preživi.
A onda se pojavio jedan klinac po imenu Bojan i riješio da spase svijet. Možda zvuči kao početak SF filma o superherojima, ali u pitanju je nešto što se stvarno dešava. I u pitanju je pravi superheroj i gotovo sigurni budući dobitnik neke od nobelovih nagrada.
VIDEO: Bojan Slat izlaže svoju zamisao na konferenciji „Ted“ u Delftu 2012. godine
Bojan Slat će 27. jula napuniti 25 godina. Rodio se u provinciji Južni Holand, u Delftu, gradu velikog Jana Vermera. Sticajem okolnosti njegov je otac, Hrvat, poput Vermera takođe umjetnik; ali Bojan nije odrastao s njim već sa majkom Holanđankom, pošto su mu se roditelji razveli kada je imao godinu dana, nakon čega se ovaj vratio na Istru i danas živi u unutrašnjosti poluostrva, u selu Baderna na oko 13 kilometara istočno od Poreča i jadranske obale (Bojan po sopstvenom priznanju zna „vrlo ograničen broj hrvatskih riječi“; oca posjećuje jednom godišnje i sa njim provede nedjelju dana, ali nema prijatelja na Istri jer sve vrijeme provodi sa njim).
Riječ „genije“ danas je prilično obezvrijeđena (kao i većina drugih riječi) pošto se bez ikakve mjere koristi za opisivanje svakovrsnih ne-genija, dok se oblikom „genijalno“ opisuje sve ono što i u najmanjoj mjeri odstupa od uobičajene prosječnosti. Da ne bismo slučajno dodatno devalvirali tu reč, nećemo Bojana Slata još uvijek nazvati genijem, jer je to nešto što on tek treba da dokaže u narednim godinama i decenijama; ipak, nema spora da je u pitanju momak vanserijske pameti, inteligencije, hrabrosti i energije koji od malih nogu „pravi stvari“ (prije polaska u školu napravio je sto, što mu je bilo logičnije nego da ga kupi), i koji je sa 14 godina oborio Ginisov rekord po broju istovremeno lansiranih tzv. vodenih raketa.
Tada se već vidjelo da je momak, čiji je idol bio Nikola Tesla, predodređen za velika djela. Ključan događaj u njegovom životu odigrao se narednog ljeta, nakon obaranja ovog rekorda. Godine 2010. ovaj rekreativni ronilac je tokom porodičnog ljetovanja na grčkom ostrvu Lezbosu imao prilike da pod vodom vidi „više plastičnih kesa nego riba“ što ga je natjeralo na razmišljanje o načinima rješavanja problema. Počeo je da istražuje, da o tome čita sve tekstove i knjige kojih je mogao da se dočepa, i momentalno shvatio da svi mogući autoriteti na polju zaštite životne sredine tvrde da je uklanjanje toksičnog otpada iz okeana nemoguć poduhvat, da je uzaludno trošenje vremena, energije i resursa koji se mogu pametnije iskoristiti.
Možda je baš tada u njemu proradio onaj poluludi, a poluinadžijski balkanski gen koji ga je natjerao da kaže: Hajde da makar probamo nemoguće.
Naime, to “nemoguće” ima poprilično osnova, jer postoji skoro 5,5 biliona komada plastike koji plutaju po okeanima, i uglavnom su koncentrisani na „tepisima smeća“; u pitanju su mirni djelovi svjetskih okeana oko kojih kruže moćne okeanske struje koje svojim kretanjem akumuliraju smeće na tom prostoru. Najveći je „Veliki pacifički tepih smeća“ koji se nalazi na sjevernom dijelu Tihog okeana, između Havaja i Kalifornije, gdje se, po procjenama, nalazi oko 1,8 biliona komada plastike; zajedno sa ostalim smećem on predstavlja svojevrsni razuđeni kontinent đubreta za koji neki kažu da, kada bi se skupio na jedinstvenu gomilu, ima ukupnu površinu kao dvije Francuske.
Možda za stanovnike Hrvatske, Srbije, Bosne i inih zemalja u kojima žive veliki fanovi najlon kesa sve ovo djeluje predaleko i manje opasno, ali riječ je o resursima čijim uništavanjem prestaje da kuca srce cijele planete.
Tužan prizor sa jezera Gazivode. Foto: Facebook/JKP Gradska čistoća Novi PazarPreko devedeset odsto te plastike su zapravo veliki komadi, ali raspadanje je već počelo i sitniji djelovi završavaju u utrobama svih vrsta životinja koje ih zamjenjuju za hranu, što prijeti da uništi živi svijet (a time posredno i neposredno nas, pošto smo mi na vrhu lanca ishrane; vi, koji čitate ove redove, znajte da postoji velika šansa da ste u sebe unijeli sitne čestice plastike putem, recimo, konzumacije riječnih i morskih riba, koju ste pak do kuće donijeli u plastičnoj kesi, kojoj je, opet potrebno zilion godina da potpuno nestane).
Međutim, zbog prirode okeanskih struja, zbog raspada plastike na molekule, zbog postojanja pet ogromnih „tepiha“ na svim okeanima (pretpostavka je da će do naredne godine ukupna težina plastike na svim „tepisima“ iznositi 7,25 miliona tona), zbog toga što to i nisu baš tepisi već više labava i heterogena ostrva koja se neprestano kreću — konvencionalna ideja po kojoj bismo poslali flotu velikog broja brodova koja bi skupljala ovaj „tepih“, na šta bismo potrošili milijarde i milijarde evra, nije kratkoročno fizički izvodljiva jer bi nam za to trebalo, kažu, 79.000 godina (i to pod uslovom da ovog trenutka prestanemo da bacamo smeće u rijeke, mora i okeane, što, priznaćete, nije realno). Eto, zato stručnjaci govore da uopšte u to ne treba ni ulaziti, nego sve treba uložiti na edukaciju i prevenciju.
