LJUBAV KOJA POBJEĐUJE SVE: Mladenova priča će vam dati volju da VOLITE. BEZREZERVNO.

Probajte da tri minuta držite savijen palac. Ne, ozbiljno, evo, dok čitate ovo, probajte da ga ne ispružite. Šta god radili istovremeno dok čitate, probajte da to radite bez da koristite taj prst. Izdržite li do kraja, ovo će vam biti jedna od dražih priča koje ste pročitali. Ne izdržite li… Ovo će vam postati omiljena.

Toblerone. Čudan prelaz, sa palca na jednu od najčuvenijih čokolada, zar ne? Ali, ova priča i nije obična. Niti su ta dva detalja spojena tek tako.

Može biti da znate zašto ta čokolada izgleda tako neobično, trouglasto. A možda ste, poput većine nas, ovdašnjih, toliko skrhani svime što vas okružuje, godinama već, da ni ne stižete da čujete riječi poput… Materhorn.

U pitanju je “vrh smrti”, posljednji planinski vrh koji je osvojen na evropskom tlu. Čovječja noga je na njega uspjela da kroči po prvi put tek prije 150 godina. I, od tada, kada je konačno pronađen put kojim se možete tamo popeti ako ste mnogo, mnogo vješti, i ako ste mnogo, mnogo spremni, preko 500 alpinista je poginulo pokušavajući da ga osvoji.

Tamo, u tim švajcarskim Alpima, gledajući baš u taj čuveni skoro neosvojivi vrh, neki tamo poznati čovjek je napravio onu poznatu čokoladu, na čiji je omot i stavio Materhorn. Kao podsjetnik, sebi na to odakle je. Kao podsjetnik na to šta voli.

Na jednoj drugoj planini, mnogo prijatnijoj za penjanje, a našoj pritom, živi već drugu deceniju jedan dječak koji je rođen malko drugačije od nas, ostalih. Rođen je sa teškim deformitetima obje šake. Jedna od tih šaka teško da je funkcionalna. Druga… Na drugoj ima samo tri prsta.

Ne, ne pomjerajte onaj palac. Možete vi to. Ostala su vam još četiri na toj ruci. Izdržite sa ta četiri, počeškajte se, pomjerite miša sa ta četiri, možete mnogo toga, ne baš sve… Ali, i takvi – i dalje imate više od njega. On nikada nije imao četiri na toj šaci.

Mladen se zove. I, kako to umije da biva sa drugačijima od većine, nije baš imao potpuno razumijevanje i oduševljenje okoline. Ali, da bi neka priča od obične postala posebno, potrebno je da se pojavi neki neobiči pomoćnik glavnog junaka.

U Mladenovom životu to je bio Petar Šunderić, instruktor alpinizma. U tom malom, baš malom dječaku, a Mladen je vrlo krhke građe, vidio je nešto što drugi nisu. Vidio je – radost. Mogućnost. Vidio je koliku snagu u sebi krije ta različitost.

I, Petar je sa malim Mladenom počeo da vježba. Uz Kablar, niz Kablar. Trčanje, pa penjanje. Iz dana u dan. Iz nedjelje u nedjelju.

Mladen, pritom, živi trenutno samo sa bakom i dvije godine starijim bratom. Imali su oni razumijevanja za njegova pentranja. Imali su, kako i ne bi, kada su za njega imali svu ljubav ovog svijeta. Ovo je, uostalom, ne sportska, nego ljubavna priča.

Imao je i Mladen jednu ljubav. Možda i dvije, ako penjanje stavite u ravan sa djevojkom koju je zavolio.

Ali, prije svih tih ljubavi, kao 15-godišnjak kome zvanična medicinska dijagnoza glasi da je 45% invalid, sa Petrom je vježbao. Vežbao i sa samim sobom. I, za ono što bi svakom od nas, naizgled običnima, trebalo oko dva sata, poput penjanja uz Kablar, Mladen bi uspevao da izvede za 35 minuta. Dva mjeseca kasnije, Petar je pokazao koliko vjeruje u mladića kome je posvetio vrijeme i znanje, popevši ga na probno – penjanje uz stijenu. I, Mladen nije odstupio.

Kada ga je potom poveo i u Beograd, on je Prvoj gimnaziji po prvi put vidio vještačku stijenu. I, prvi put je pred njom vidio nekog nalik sebi. Čuvenog Filipa Ribijea, 16 godina starijeg alpinistu sa Martinika, gdje su ga roditelji odbacili i napustili čim su vidjeli da je rođen sa teškim defomitetima. Filip je potom usvojen u Francuskoj, tamo je spoznao mnoge stvari, pa i ljepotu penjanja, postavši potom planetarna zvijezda, iako su mu i dlanovi i šake drugačije od naših. I, Mladen je, tu na steni, bio zadivljen Filipom. A Filip – svime onim što Mladen može.

Zato je, sa svojim vjernim i vrijednom mentorom i učiteljem za život, Petrom, mladi Mladen po povratku u svoju Ovčar Banju nastavio još vrjednije da trenira. Nerijetko bi bratu pomagao da radi i uveća porodičnu penziju od desetak hiljada dinara, mada u Srbiji posao često ne dobijaju ni oni sa deset prstiju, a kamoli deformisane šake. Ali, nije odustajao od penjanja. Nije odustajao od svoje ljubavi. I to toliko, da je sa Petrom jednog dana krenuo – na Mon Blan.

I, znamo da vam je teško da u to povjerujete, ali – osvojili su ga. Petar je pomagao kad bi zapelo, Mladen bi potom pružao i više nego što je učitelj mogao da zamisli. Potom su osvojili i najviši vrh Italije, opasni Gran Paradizo. Ipak, san svakog alpiniste je…

“Ma, svaki će vam to reći. San je – Materhorn”, kaže nam Mladen, nasmijanog lica, kakvo kao da je stalno.

Ali, ko će gore, na “vrh smrti”? Ko uopte da se uputi u tom pravcu, gdje vam u podnožju naplate 18 eura litar i po vode, ili 150 eura prenoćište po osobi u višekrevetnoj sobi? Ili, na sve to, oko 2.000 eura za vodiča, koji će vam pokazati taj jedini put kojim se na “vrh smrti” stiže?

Kako to već biva u onim dobrim pričama, glavni junaci nisu baš sami. Uz Petra je krenuo i Miro Kalem, načelnik gorske službe spasavanja na Jahorini, pa prve dvije Srpkinje koje su pošle da osvoje Materhorn, Danijela Babović i Katarina Manovski, i… Mladen. Sa svojim novim pratiocem: bratom Milanom, koji je riješio da pomogne da se san jednog dječaka ostvari.

“Kada smo stali u podnožje, pogubili smo se. Danijela i ja samo krenuli potpuno pogrešnim pravcem, nismo ni vjerovali da smo uopšte tu, dolje“, kaže junak naše priče.

A odatle, od “dolje” pa do vrha smrti, ima mnogo. Baš mnogo. Materhorn je visok – 4.478 metara. I to toliko metara oštre stijene, klizave i maltene vertikalne. Tu nema mjesta za grešku. Ni za slabe. Nema mjesta za nespremne. Još ako krenu bez vodiča, a krenuli su…

Pa opet, bilo je mjesta za jedan dječji san. I jednu ljubav.

Da, Mladen se popeo.

“Nema ničeg u životu bez ljubavi. Ali, nije dovoljno da nešto samo zavoliš. Nego, prvo zavoliš, pa onda prioneš na to. Drugačije ne biva”, kaže nam Mladen, nasmijan i dalje.

Nasmijan je i bio na vrhu.

Tu, kada se popeo tamo gdje ne stiže svako, dokazavši sebi i planeti snagu ljubavi, uradio je još nešto. Izvadio je jedan komad platna i raširio, koliko god su to njegove šake mogle.

Na zastavi je pisalo “Tamara, volim te”.

I, jedna Tamara je bila srećna.

I jedan Mladen, jedna baka i jedan brat.

I jedna penzija od desetak hiljada dinara.

Dobro, i vi.

(A sad ispružite taj palac. I, kad već i vi nosite ljubav u sebi, šta čekate? Prionite. Drugačije ne biva.)

(Izvor: blic.rs)