Da li nas EU vidi kao centar za migrante: Crna Gora uklonjena sa vrha liste ali je i dalje “u igri”, imamo li crvene linije?

Na vanrednom sastanku ministara unutrašnjih poslova EU 4. avgusta 2026. nije donesena odluka da Crna Gora bude centar za prihvat ili repatrijaciju migranata. Nije donesena ni odluka kojom bi EU formalno odbacila Crnu Goru kao moguću lokaciju.

Naime, Crna Gora, prema objavljenom zvaničnom izvještaju sa sastanka, nije pojedinačno razmatrana niti pomenuta. Sastanak je bio označen kao neformalna videokonferencija ministara unutrašnjih poslova, a ne kao formalno zasjedanje na kojem se usvajaju pravno obavezujuće odluke.

Zvanični rezime Savjeta EU navodi saglasnost država o jačanju povratka i deportacija; zaštiti spoljnih granica EU; borbi protiv krijumčarskih mreža; razvijanju partnerstava sa trećim državama; boljem praćenju društvenih mreža i ranom upozoravanju na masovna kretanja.

U dokumentu nema Crne Gore, Albanije, Ugande niti bilo koje druge moguće zemlje domaćina. Nema odluke o lokacijama, budžetu ili otvaranju pregovora sa konkretnim državama. Na stranici sastanka nije objavljen nikakav dokument o izboru zemalja — samo zvanični rezime i spisak učesnika.

Italijanska premijerka Đorđa Meloni predlaže Crnu Goru za prihvat migranata

La Republika: Meloni izostala iz Tivta zbog neslaganja sa evropskim liderima oko Ukrajine

Suspendovan Šengen zbog migrantske krize, Italija privremeno zatvara granice sa Španijom

Šta je Italija iznijela

Italijanski ministar Mateo Pjantedozi na sastanku je zatražio da EU razvija „nove modele centara“ za obradu zahtjeva za azil i povratak migranata u bezbjedne treće zemlje.

Reuters je poslije sastanka prenio njegov zahtjev, ali ne navodi da su ministri prihvatili konkretnu italijansku listu niti da je dat mandat za pregovore sa Crnom Gorom. Zvanični rezultat sastanka svodi se na opštu podršku jačanju povrataka i partnerstava sa trećim zemljama. To znači da je politički pravac prema spoljnim centrima ostao živ, ali nije usvojena italijanska geografska lista.

Crna Gora nestala sa uže italijanske liste

ANSA je 2. avgusta objavila široku preliminarnu listu od desetak država, među kojima je bila Crna Gora. Međutim, Corriere della Sera je 4. avgusta, neposredno pred sastanak, objavio da je italijanski predlog sužen na tri afričke države: Ruandu, Ugandu i Ganu.

Crne Gore nema na toj užoj, operativnijoj listi koju je Pjantedozi navodno trebalo da predstavi ministrima EU.

L’Espresso je takođe objavio da su Ruanda, Uganda i Gana jedine države sa šireg spiska za koje se pominju već pokrenuti konkretni razgovori, uz učešće Italije, Danske, Njemačke ili drugih zainteresovanih članica. Crna Gora je ostala na ranijem, širokom spisku mogućih opcija, ali ne i na listi najkonkretnijih lokacija.

To još nije trajno uklanjanje Crne Gore iz svih budućih razmatranja.

Premiejer Milojko Spajić je 4. avgusta saopštio da Crna Gora nije vodila pregovore o centrima, da Vlada nije dobila zvaničnu inicijativu i da, ako inicijativa stigne, odgovor će biti negativan.

Izjava je objavljena nekoliko sati prije ili tokom evropskog sastanka. Ova izjava je javno obećanje predsjednika Vlade da neće prihvatiti centar za migrante iz država EU. Ali ova izjava nije formalna odluka Vlade. Da li će se ime Crne Gore ponovo u budućnosti pojaviti na ovom nemilom spisku?

Otkud Crna Gora na ovom spisku? 

Italijanska državna agencija ANSA objavila je 2. avgusta da se Crna Gora nalazi na preliminarnoj listi zemalja u kojima bi mogli biti osnovani centri za vraćanje iregularnih migranata iz Evropske unije.

Na listi su još Gana, Senegal, Tunis, Libija, Mauritanija, Egipat, Uganda, Uzbekistan, Jermenija i Etiopija. U kraćim verzijama iste vijesti pominje se i Ruanda. ANSA je, međutim, prije tri dana posebno izdvojila Ugandu i Crnu Goru kao moguće ozbiljnije kandidate za nove centre.

Italija je predlažila da se takozvani „albanski model“ proširi na evropski nivo i da se u državama van Evropske unije uspostave zajednički centri za vraćanje migranata. Za razliku od postojećeg aranžmana Italije i Albanije, nove centre ne bi plaćala samo pojedinačna država članica, već bi se finansirali evropskim novcem.

Nijedna država se zasad ne nalazi na zvaničnoj listi Evropske komisije, jer takva konačna lista nije javno usvojena. Njeno ime pojavljuje se na preliminarnom spisku koji italijanski mediji pripisuju izvorima iz Vlade Đorđe Meloni i diplomatskim krugovima.

Zato naslovno pitanje — da li EU Crnu Goru vidi kao centar za migrante — nema jednostavan odgovor.

EU je već stvorila pravni okvir za izmještanje migranata u treće države, dok jedna od njenih najuticajnijih članica otvoreno kandiduje Crnu Goru kao moguću lokaciju. To nije završena odluka, ali nije ni bezazlena medijska spekulacija.

Šta su zapravo „return hubs“

Novi centri ne bi bili obični prihvatni centri za ljude koji upravo podnose zahtjev za azil.

Riječ je prvenstveno o takozvanim return hubs, odnosno centrima u koje bi države članice EU mogle poslati državljane trećih zemalja za koje je već donesena odluka da nemaju pravo da ostanu u Uniji.

Prema tekstu koji su usaglasili Savjet EU i Evropski parlament, ti centri mogu imati dvije funkcije: da budu tranzitni centri iz kojih se organizuje dalje vraćanje u zemlju porijekla; ili da treća država postane konačna destinacija za osobu protjeranu iz EU. Sporazumi bi formalno smjeli biti zaključeni samo sa državama koje poštuju međunarodno pravo, ljudska prava i zabranu vraćanja ljudi u države u kojima im prijeti progon ili nečovječno postupanje. Maloljetnici bez pratnje trebalo bi da budu izuzeti.

Najproblematičniji dio je mogućnost da treća država postane konačna destinacija.

Šta bi se dogodilo ukoliko zemlja porijekla odbije da primi svog državljanina? Da li bi ta osoba ostala u Crnoj Gori mjesecima ili godinama? Ko bi bio odgovoran za pritvor, smještaj, liječenje, pravnu pomoć, sudske postupke i bezbjednost centra? Da li bi se osoba vratila državi EU koja ju je poslala ili bi postala trajna obaveza Crne Gore?

Na ta pitanja zasad nema javnih odgovora.

Zašto je pojavljivanje Crne Gore na ovoj listi posebno problematično

Crna Gora je jedina država Zapadnog Balkana i jedina kandidatkinja za članstvo u EU koja je navedena na novoj preliminarnoj listi. Albanija se ne navodi jer se na njenoj teritoriji već nalaze italijanski centri. Jermenija pripada prostoru Južnog Kavkaza, dok su ostale pomenute države uglavnom u Africi ili Centralnoj Aziji.

Crna Gora je tako svrstana u isti politički paket sa Libijom, Mauritanijom, Ugandom, Etiopijom, Ganom i Senegalom.

To otvara i očigledan paradoks. Vlada tvrdi da bi Crna Gora mogla postati članica EU 2028. godine. Return hubs se, međutim, osnivaju u trećim državama – dakle izvan Evropske unije. Kada bi Crna Gora postala članica, više ne bi mogla imati isti pravni status u takvom aranžmanu.

Zato se nameću tri moguća objašnjenja: ili se računalo da centar bude uspostavljen prije članstva, ili se u evropskim prijestonicama ne vjeruje potpuno crnogorskom roku za pristupanje, ili je Crna Gora samo jedna od opcija kojom se ispituje spremnost politički zavisnih kandidata da preuzmu dio evropskog migracionog tereta.

Albanski model: skupo, pravno sporno i uglavnom prazno

Italija svoj predlog predstavlja kao širenje „albanskog modela“. Međutim, iskustvo Albanije prije je upozorenje nego uspješna formula.

Sporazum Đorđe Meloni i Edija Rame potpisan je u novembru 2023. godine. Italija je na teritoriji Albanije izgradila centre u Šenđinu i Gjadru, koje sama finansira, obezbjeđuje i vodi pod italijanskom jurisdikcijom.

Prvobitni plan predviđao je obradu do 3.000 ljudi mjesečno, odnosno do 36.000 godišnje. Umjesto toga, sudske odluke, sporovi oko toga koje se zemlje mogu smatrati bezbjednim i pitanja zakonitosti pritvaranja izvan teritorije Italije blokirali su najveći dio projekta.

ANSA je još krajem 2025. taj projekat opisala kao plan vrijedan oko milijardu eura sa veoma malim brojem realizovanih vraćanja. Struktura u Gjadru naknadno je pretvorena u centar za ljude koji već imaju nalog za protjerivanje, samo da ne bi ostala potpuno neiskorišćena.

Prema podacima koje su objavili evropski i italijanski mediji, kroz centar je kasnije prošlo nekoliko stotina ljudi, ali je samo manji broj zaista vraćen u države porijekla. Mnogi su poslije sudskih odluka ili neuspjelih postupaka vraćeni u Italiju.

Procijenjeni trošak italijanskog aranžmana za period od 2024. do 2028. godine iznosi oko 670 miliona eura, dok su strukture dugo ostajale gotovo prazne.

Čak je i albanska vlast najavila da sadašnji sporazum ne namjerava da produži poslije 2030. godine.

Još važnije, postojeći italijansko-albanski model nije potpuno isti kao novi evropski return hubs. Centri u Albaniji formalno su pod upravom i jurisdikcijom Italije. Novi evropski model mogao bi da znači da bi treća država preuzimala znatno veći dio pravne i praktične odgovornosti — uključujući postupke, smještaj i moguće trajno zadržavanje ljudi koje nije moguće vratiti u zemlje porijekla.

Drugim riječima, model koji bi mogao biti ponuđen Crnoj Gori može biti još nepovoljniji od aranžmana koji je prihvatila Albanija.

Spajićeva londonska „šala“ sada dobija drugačiji značaj

Pominjanje Crne Gore u italijanskom planu dobija dodatnu težinu zbog izjave premijera Milojka Spajića iz oktobra 2025. godine.

Na panelu u Chatham Houseu u Londonu, održanom uoči Samita Berlinskog procesa, Spajić je učestvovao zajedno sa albanskim premijerom Edijem Ramom.

Tema su bili mogući centri u državama Zapadnog Balkana u koje bi Ujedinjeno Kraljevstvo slalo odbijene tražioce azila i druge osobe predviđene za vraćanje.

Rama je na pitanje o takvim centrima odgovorio kategorično: „Nikada u Albaniji.“

Kada je isto pitanje postavljeno Spajiću, on nije dao isti odgovor. Počeo je da objašnjava da Crna Gora nije dio glavne migrantske rute jer nema dovoljno razvijenu putnu i željezničku infrastrukturu.

Rama ga je zatim pitao da li bi prihvatio centar kada bi Britanci izgradili puteve i željeznicu.

Spajić je odgovorio:

„Da, svakako bismo prihvatili, ako bi investirali deset milijardi eura u izgradnju željeznice.“

Rama je pred publikom zaključio da Crna Gora, dakle, prihvata centar ako dobije željeznicu, nakon čega je Spajić odgovorio: „Da, da, dobrodošli.“ Sve je zabilježeno u zvaničnom transkriptu Chatham Housea.

Razgovor je imao šaljiv ton. Nije predstavljao formalno prihvatanje britanske ponude niti odluku Vlade Crne Gore. Međutim, teško je tvrditi da je premijer iznio kategoričko odbijanje. On je prihvatanje centra vezao za finansijsku i infrastrukturnu protivuslugu.

Rama je razumio da se o takvoj temi odgovor mora dati državnički i nedvosmisleno. Njegov odgovor bio je: nikada.

Spajićev odgovor govorio je o cijeni.

Demanti koji nije objasnio izgovoreno

Nakon što su britanski i crnogorski mediji prenijeli izjavu, Kabinet premijera saopštio je 27. oktobra 2025. da Crna Gora „ni po koju cijenu“ neće prihvatati migrante iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Kabinet je optužio predsjednika Jakova Milatovića za širenje lažnih vijesti i panike.

Problem je što Spajićev kabinet nije demantovao autentičnost transkripta niti objasnio zašto premijer nije odgovorio „ne“.

„Ni po koju cijenu“ iz naknadnog saopštenja bilo je u direktnoj političkoj suprotnosti sa izjavom u Londonu, u kojoj je premijer upravo izgovorio uslov i cijenu — deset milijardi eura za željeznicu.

Vlada nije odgovorila ni na pitanja medija zašto je Spajić dao takvu izjavu.

Vlada je u maju tvrdila da se Crna Gora uopšte ne pominje

U maju 2026. godine ponovo su se pojavile tvrdnje da bi Crna Gora mogla biti potencijalna lokacija za centre za odbijene tražioce azila.

Vlada je 13. maja saopštila da Crna Gora nije uključena u razgovore o takozvanim trećim centrima; nije među državama koje se pominju kao moguće lokacije; nije učestvovala u pregovorima ili inicijativama te vrste.

Navode je predstavila kao dezinformacije. Ta izjava je možda bila tačna u trenutku kada je objavljena. Italijanski preliminarni spisak mogao je nastati kasnije.

Ali poslije objave ANSA-e više nije održiva tvrdnja da se Crna Gora nigdje ne pominje. Sada je izričito navode izvori bliski italijanskoj vladi i diplomatiji, i to kao jednog od potencijalno ozbiljnijih kandidata.

Zato nije dovoljan još jedan opšti demanti. Vlada bi morala da odgovori da li je poslije 13. maja bilo formalnih ili neformalnih kontakata sa Italijom, Evropskom komisijom, Ujedinjenim Kraljevstvom ili drugim državama o osnivanju migrantskih centara u Crnoj Gori te da li se pregovaralo oko “cijene”.

Za sada, ne postoje javni podaci da je Crna Gora preuzela bilo kakve obaveze, ali postoji dovoljno činjenica za ozbiljnu zabrinutost.

Crna Gora se u manje od godinu dana pojavila u dvije različite evropske rasprave o izmještanju migranata: u britanskoj inicijativi o centrima za odbijene tražioce azila, na koju je Spajić odgovorio uslovnim prihvatanjem u zamjenu za veliku investiciju i u italijanskoj inicijativi za evropske return hubs, gdje je navedena među potencijalnim lokacijama.

Istovremeno, Evropska unija mijenja svoja pravila tako da državama članicama omogućava da ljude bez prava boravka šalju u države sa kojima ti ljudi možda nemaju nikakvu prethodnu vezu.

Zbog toga se može izvesti ozbiljan politički zaključak: Crna Gora se u pojedinim evropskim prijestonicama očigledno posmatra kao mogući prostor za eksternalizaciju dijela migracione politike.

Razlozi su vjerovatno praktični.

Crna Gora je blizu Italije, politički zavisna od podrške država članica u procesu pristupanja, institucionalno slabija i finansijski osjetljiva na ponude velikih infrastrukturnih ulaganja.

Upravo je takvu poruku, svjesno ili nesvjesno, poslao i Spajić u Londonu: da pitanje koje se tiče suvereniteta, bezbjednosti i dugoročnih obaveza države može postati predmet pogodbe ako je finansijska ponuda dovoljno velika.

Crna Gora – država bez crvenih linija

Crna Gora se istovremeno promoviše kao energetsko čvorište regiona — teritorija preko koje treba da prolaze dalekovodi, podmorski kablovi, obnovljivi izvori, baterijska postrojenja i međunarodni energetski koridori.

Energetsko povezivanje samo po sebi nije negativno.  Problem nastaje kada se Crna Gora tretira prvenstveno kao teritorija koja treba da primi infrastrukturu i rizike, dok se glavni ekonomski i politički benefiti ostvaruju izvan zemlje.

Ista logika može se prepoznati i kod migrantskih centara: bogatije države EU oslobađaju se politički nepopularnog i skupog problema, dok mala država kandidat preuzima smještaj, pritvor, sudske sporove, bezbjednosne posljedice i odgovornost za ljude koje možda neće biti moguće vratiti.

Preciznije od izraza „smetlište Evrope“ koji se može pročitati na društvenim mrežama, bilo bi reći da postoji rizik da Crna Gora postane periferna servisna platforma Evropske unije – za tranzit energije, kontrolu granica i izmještanje problema koje članice ne žele na svojoj teritoriji.

Položaj Crne Gore zavisiće od sposobnosti crnogorske vlasti da postavi jasne granice.  Ključno pitanje nije šta EU želi u Crnoj Gori i od Crne Gore.

Ključno pitanje je da li crnogorska vlast ima jasnu crvenu liniju – ili smatra da se, kao u Spajićevoj londonskoj dosjetki, o svemu može razgovarati ukoliko je cijena dovoljno visoka.

Ekipa VOP