DO POSLA I NAZAD PREKO 200 KM: Godinama molim za premještaj u Nikšić, ali nisam ničija sestra, ni tetka
Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da bilo ko u malenoj Crnoj Gori do posla i nazad mora da putuje dnevno više od 200 kilometara, ali – istina je.
Ivana Đukić je profesorica predškolskog vaspitanja, koja živi u Nikšiću a zaposlena je u Radanovićima. U oba pravca preko 200 kilometara.
Kako bi stigla na posao, iz Nikšića mora da krene prije 5 sati ujutro, a pritom ima dvoje male djece o kojima nema ko da brine.
“Godinama molim i obijam pragove kako bih dobila premještaj u Nikšić, ali uzalud. Nikoga nije briga. Da sam nečija sestra, tetka ili da imam neke uticajne prijatelje ili kumove, vjerovatno bi me pitali u koju školu želim. Svi znamo da u crnogorskim institucijama, ustanovama pa i školama, platu primaju i ljudi koji se tamo ne pojavljuju”, kaže za VOP Ivana.
Kako je uopšte došla u situaciju da živi u Nikšiću, a bude zaposlena u mjestu udaljenom više od 100 kilometara?
“Pa u OŠ”Nikola Đurković” u Radanovićima sam primljena i zasnovala radni odnos kao djevojka 2014. godine. Danas sam udata, živim u Nikšiću, imam dvoje djece od 4 i 5 godina”, kaže Ivana. Dodaje i da njeno mlađe dijete ima zdravstvene probleme zbog kojih ga ne smije ostavljati bez nadzora.
“Ukoliko bih bila prinuđena da svoj dalji radni angažman nastavim u JU OŠ ” Nikola Đurković” u Radanovićima, moj odvojeni život bi uveliko uticao na razvoj i funkcionisanje moje porodice. Suprug je zaposlen kao radnik obezbeđenja u jednoj banci i nije u mogućnosti odsustvovati sa posla ukoliko bi došlo do potrebe da se npr. djeca moraju uzeti iz vrtića usled dobijanja temperature”, priča Ivana.
Dodaje da nema ni načina, ni finansija da putuje svakodnevno iz Nikšića u Radanoviće.
“Sve i da imam kola, koja nemam, i da su mi putni troškovi plaćeni, kao što nisu, morala bih da krećem zorom iz Nikšića i da u putu do tamo i nazad provodim pet sati dnevno. Autobusom ne mogu jer prvi kreće u 6:40, a ja u školi moram biti u 7:00”, kaže Ivana.
