Muzej savremene umjetnosti ili “jeftina gluma” da se brine o kulturi

Umjesto premještanja u nove prostorije, koje svojim položajem i prostornim kapacitetom omogućavaju nesmetan rad – doći će samo do promjene naziva „Centra savremene umjetnosti“ u „Muzej savremene umjetnosti“

Podgorica je jedina prijestonica u Evropi bez muzeja savremene umjetnosti.

Usljed ovoga, akademski slikar Bratislav Medojević iz Podgorice je, pozdravljajući oduzimanje stare zgrade Vlade Crne Gore partijama, uputio inicijativu 42. Vladi da se izvrši prenamjena ovog zdanja – da su u nju premjesti postojeći Centar savremene umjetnosti Crne Gore iz ljetnjikovca Petrovića i da se svrha ovog centra preinači od centra u muzej savremene umjetnosti.

Inicijativa ne samo da je praktična, kako bitno umanjuje potrebe za većim troškovima, već i sa suptilnije tačke gledišta veoma opravdana. Prostorije sadašnjeg Centra savremene umjetnosti smještene su u dvorac Petrovića na Kruševcu, i njemu je silom tadašnjih prilika pripao bogati fundus Galerije Nesvrstanih naroda. Danas Ljetnjikovac Petrovića sam po sebi nije dovoljno velik da se obezbijedi za jedan ozbiljniji muzej, tim prije što su kapaciteti Centra savremene umjetnosti suženi kako je jedan dio dvorca ustupljen princu Nikoli II Petroviću, praunuku kralja Nikole. Po riječima Medojevića:

„To je veoma dragocjen fond eksponata iz čitavog svijeta. On godinama trune po budžacima te ustanove, nedostupan javnosti, jer ga nije moguće u cjelosti izložiti zbog malog prostora, koji je čak i sužen jer je Princu Nikoli Petroviću dodijeljen jedan dio tog prostora. Neke vrijedne eksponate iz tog fundusa nemaju ni vodeći muzeji svijeta.“

Pored toga, stara zgrada vlade kao djelo arhitekte Radoslava Zekovića iz 1965. godine i sama po sebi već ima status istaknutog djela arhitekture na prostoru Crne Gore. Ambijent u kojem je smještena, za razliku od brojnih djelova obale Morače duž Podgorice, nekim čudom je sačuvan od devastirajućih poduhvata nedoučenih građevinskih preduzimača koji javni prostor uzimaju kao privatni resurs. Takođe ulogu igra i neposredna blizina jedinstvene arhitekture hotela Podgorica i SC „Morača“ kao i Kruševac, Bulevar Revolucije i Rimski trg dok je centar svega na 15 do 20 minuta hoda. Ovim bi se oplemenio i uvezao u jednu kulturnu cjelinu cio jedan dio grada. Po Medojeviću, ovđe nije kraj kreativnog potencijala ovog zdanja:

„Staro zdanje Vlade ima i sale koje mogu poslužiti za predavanja, promocije, pozorišne predstave i druge kulturne manifestacije. U njoj postoji kuhinja sa pratećim salama, koja takođe u tom kompleksu umjetnosti, služi da se posjetioci odmore, ugovaraju sastanke, okupljaju na polju kulture iz svih krajeva svijeta.

Prostor oko zgrade je idealan za galeriju skulptura u slobodnom prostoru, kraj nevjerovatno lijepe Morače.”

Ovaj čin imao bi i simboličnu vrijednost jer bi se ovakvom kreativnom transformacijom dao mig da je došlo jedno drugačije vrijeme za crnogorsku kulturu. Da se da na znanje da je došao kraj vječitim serdarima i vojvodama, koji su želeći da “dokažu” talenat u vlastitoj mediokritetnosti materijalnim okolnostima onemogućavali rad darovitijim kolegama zbog čega je opšte stanje umjetnosti trpjelo. Kako navodi Medojević:

„Ali smisao nije u tome, već kulturu i umjetnost treba vratiti na svoje mjesto, pogotovu poslije katastrofe koju je baš u tim oblastima napravila prošla vlast, tako da se i likovna umjetost Crne Gore, koja se visoko cijenila, sroza na najgore grane. (Samo su njini agilni aktivisti mogli biti poznati umjetnici, dok se svim drugim onemogućavalo da se i bave tim.)“

Ova inicijativa je upućena Vladi Crne Gore, prije svega potpredsjedniku Dritanu Abazoviću i predsjedniku tadašnje Vlade Zdravku Krivokapiću, juna mjeseca protekle godine. Iako je inicijalno pokazivala razumijevanja za ovaj predlog navodeći u zvaničnom odgovoru da je “inicijativa opravdana”, Vlada Crne Gore odlučila se da sprovede jednu jeftinu varijantu ove ideje u djelo: umjesto premještanja u nove prostorije, koje svojim položajem i prostornim kapacitetom omogućavaju nesmetan rad – doći će samo do promjene naziva „Centra savremene umjetnosti“ u „Muzej savremene umjetnosti“. Ovo nije iznuđeno rješenje, već jeftini pokušaj hinjenja posvećenosti kulturi.

Silom prilika stvoreni Centar savremene umjetnosti Crne Gore, kojem je pripala Galerija Nesvrstanih naroda iako joj ne pripada po prirodi eksponata, nije bitnije izmijenjen od svojeg osnivanja. Suženjem prostora, što zbog princa Nikole II što zbog Mitropolije crnogorsko-primorske SPC koja je prigrabila crkvicu na Kruševcu đe su nekada bili izloženi eksponati nesvrstanih – došli smo do u situaciju da ovi vrijedni eksponati trunu na potkrovlju ljetnjikovca Petrovića. I da nije bilo sposobnih ljudi, poput Milana Coka Marovića ovaj fond Galerija Nesvrstanih bi se trajno uništio. A ”odgovorna i kulturi naklonjena” Vlada Crne Gore pustim preimenovanjem želi da se nadomjesti krupni strukralni propusti kako bi jedan prostor koji svojim kapacitetom ne može da podrži fond jednog savremenog muzeja a kamo li i galeriju nestvrstanih. U šablonskom stilu, ministarska Vlaović svoj postupak kiti predizbornim rječnikom po kojem:

„Muzej savremene umjetnosti je razvojna šansa Crne Gore i Glavnog grada Podgorice, koji ne predstavlja samo ustanovu usko stručne djelatnosti, već i potencijalno turistički atraktivnu lokaciju, i kao takav u savremenoj praksi može ostvariti puni doprinos i u oblasti kreativnih industrija“

Kao malo šta, ovaj postupak Vlade, tj. Ministarstva kulture, predstavlja jedno kasapljenje lijepe ideje koja im je poklonjena.

Mato Kankaraš

loading...

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com