“Pljačka vijeka”: Bivši radnici Solane obilježavaju 20 godiina od uvođenja stečaja

Bivši radnici Solane “Bajo Sekulić”, okupiće se u nedelju 4. maja u krugu najstarijeg ulcinjskog kolektiva kako bi na simboličan način obilježili 20 godina od uvođenja reorganizovanog stečaja.

Uvođenje stečaja, koje se te 2005. poklopilo sa danom kada je preminuo doživotni predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito, kako kaže jedan od predstavnika bivših radnika i nekadašnji rukovodilac finansija Saša Mitrović, nosi i tu simboliku.

“Očekivali smo ozdravljenje Solane, ali sa ove vremenske distance, bio je to u stvari početak kraja. Sve kasnije što je došlo, ukazivalo je da je upravo 4. maja udaren pečat na kraj solane”, kaže Mitrović u razgovoru za “Vijesti”.

Privatizacija Solane počela je 2001. godine, a stečaj kroz reorganizaciju nije uspio pa je 2011. godine, uveden klasični stečaj. Dvije godine kasnije, Solana će imati poslednju berbu soli, a radnici će završiti na birou…

“Okupićemo se da se dogovorimo o našim budućim aktivnosti. Firma nam duguje još oko milion eura na račun neisplaćenih zarada i doprinose za oko pet godina radnog staža. Vidjećemo šta misle ostali radnici, možda i mi počnemo sa blokadama saobraćajnica”, ističe Mitrović, dobro upućen u sva poslovanja i zbivanja u Solani od početka privatizacije.

Tvrdi da je stečaj 2005, uveden na bizaran način i to zbog duga od oko 5.800 eura.

“To se krilo od javnosti, govorili su da je to zbog nekog velikog duga za struju”, kazao je Mitrović.

Ispričao je šta je prethodilo uvođenju stečaja.

“Kada su fondovi Eurofond i Moneta 2005, poznatom metodom trange-frange preko stare devizne štednje postali vlasnici skoro 70% Solane, po 33,7% i imenovali novi menadžment, mislili smo da dolaze bolji dani za Solanu. Naročito poslije katastrofalnog učinka dotadašnjeg menadžmenta od 2002. do 2005, koji nam je ostavio četiri miliona eura duga”, ispričao je Mitrović za Vijesti.

Podsjetio je da prvo što su novi vlasnici uradili, bilo je da pošalju čovjeka od povjerenja da skenira stanje Solane.

“Taj gospodin boravio je sedam dana na solani a moj zadatak je bio da ga ‘’hranim’’ karticama kupaca, dobavljača, zatim sintetika, analitika… Izvještaj koji je sačinio bio je kratak, jasan i tačan – Solana je u teškoj situaciji, knjiženja pogrešna, višak radnika, dugovanja i kupcima i dobavljačima, sakrivena dokumentacija, zastarjela oprema, loša kadrovska struktura… Predlog je, naravno, bio stečaj kroz reorganizaciju, otpuštanje viška zaposlenih i dokapitalizacija”, priča Mitrović.

Priča dalje da je tadašnja uprava zamolila vlasnika jedne turističke agencije iz Ulcinja da Privrednom sudu podnese zahtjev zbog duga od oko 2.000 eura.

Vlasnik se malo opirao jer je znao da će ga Ulcinjani zbog toga kritikovati, ali je na kraju, ipak, popustio i stečajni sudija Dragan Vučević donosi rješenje broj 77/05 od 4. 05. 2005. godine, kojim proglašava uvođenje stečaja kroz reorganizaciju u Solani”, ispričao je Mitrović.

Ističe da se u Solani i nakon uvođenja stečaja ništa nije mijenjalo – plate su bile i dalje male, uz to su i kasnile, a prodaja je bila loša. Kao rezultat takvog načina rada, doći će do štrajka radnika krajem 2006. godine, koji će trajati do prvih mjeseci naredne godine.

“Mislili smo da dolaze opet bolji dani kada je urađena dokapitalizacija, prvo dvije zatvorenog tipa gdje je samo Eurofond uplatio dva puta po milion eura i jedna otvorenog tipa gdje su mogli svi zainteresovani da kupe akcije. Ali opet je Eurofond kupio najviše, za oko milion i tako se sa skoro 3 miliona krenulo u kupovinu nove opreme. Eurofond se tada približio cifri od skoro 80% vlasništva Solane. No, nova oprema diže prašinu od osušene soli do opasne koncentracije, njen rad čuje se na kilometar daleko”, sjeća se Mitrović.

Drugi dio opreme za pakovanje 5 kg, 10 kg i 25 kg, navodi, stigao je kasnije a potom i posebna italijanska mašina za pakovanje 0,5 kg i 1 kg.

“Sva ta oprema nikad nije stavljena u funkciju. Kasnije je, odnosno 2020. godine, prodata u staro željezo negdje u BiH i vjerovatno uspješno radi”, tvrdi Mitrović.

Za godinu nestalo 30.000 tona soli

Mitrović priča i o jednoj od, kako ističe, najvećih pljački na ovim prostorima.

“Godina je 2010, zima hladna, cijela Evropa okovana snijegom i ledom. Kamioni svakim danom dolaze i nose našu so za posipanje puteva jer je nadaleko poznat njen kvalitet. Od 10. januara do 1. juna 2010. godine iz Solane je izašlo 30.000 tona soli. Po popisu 31.12.2009, na lageru je bilo nešto preko 33.000 tona soli, a prvog jula 2010, oko 3.000 tona. Svakih 5-6 dana dolazilo je po šest šlepera jedne firme iz Paraćina koji su odnosili po 150-180 tona”, priča Mitrović.

Kaže da se fakture nijesu kucale u komercijali nego kod sekretarice a da su angažovani i stručnjaci sa strane.

“Kasnije smo saznali da su ti papiri bacani u Bijelom Polju gdje su davani novi i tako se gubio trag da je iz Solane izašlo preko 20.000 tona soli. Ostatak od 10.000 tona je knjižen i prodat regularno, ali sve je išlo preko blagajne jer je žiro-račun Solane bio u blokadi od septembra 2009. Od 10 hiljada tona, zarada je bila oko milion eura. Da bi shvatili o kolikoj se pljački radi, da navedem da je fond zarada za 70 zaposlenih (2009-2010) bio oko 6.200 eura u prosjeku po 90 eura sa kašnjenjem od 6 mjeseci. Mogli smo od te soli da živimo nekoliko godina. Ali, tako nijesu drugi htjeli”, kaže Mitrović.

Solana je zbog dugovanja daleke 2011. ostala bez struje, vode, telefona…

“Pričalo se tiho da će Solana biti zatvorena i da je najbolje da idemo kućama. Ali, sindikat Solane se organizovao i mi smo realizovali berbe 2011. i 2012. Krenula je prodaja i taman kada je izgledalo da stajemo na noge. Uradili smo i berbu 2013.godine, krenula je opet prodaja, ali su plaćeni samo pojedini radnici”, priča Mitrović.

Takvo stanje nije dugo trajalo i u decembru 2013, zaposleni su ponovo u štrajku koji je trajao do maja 2014. godine.

Berba 2013, ispostaviće bila je poslednja u dugoj istoriji solane, koja je sa radom počela tridesetih godina prošlog vijeka.

Mitrović podsjeća da su predstavnici radnika u to vrijeme dva puta bili u Podgorici i razgovarali sa članovima Odbora za proces praćenja privatizacije i Odbora za ekonomiju ii budžet, ali bez rezultata.

Smjena četiri stečajna upravnika

Radnici su podnijeli i krivične prijave zbog krađe, ali ni od toga nije bilo ništa, iako su kako tvrdi, inspektorima dostavili obimnu dokumentaciju sa dokazima.

“Za vrijeme štrajka 2014. godine, predlagao sam da mi radnici, za neko vrijeme preuzmemo Solanu jer je na lageru bilo preko 5.000 tona soli, ali vrh Sindikalne organizacije je odbio moj predlog. Izabrali su da idemo kući, odnosno na biro rada”, priča Mitrović.

Radnici su tako dočekali i 2020. i avgustovske izbore.

“Tadašnji stečajni upravnik Žarko Ostojić u ljeto 2020. godine daje oglas o prodaji starog željeza, sitnog inventara, opreme, voznog parka, jednom riječju svega što se može odnijeti iz Solane bez obzira što se bar 40% toga moglo iskoristiti. Kako to obično biva, glavna pomoć oko ove rasprodaje je bivši radnik Solane koji jednom kolegi koji ga moli da ostavi bar pumpu na 31. profilu, kaže ‘’Solane više nema’’. Ostojić i ne dolazi u Solanu a vrlo brzo čujemo da je sminjenjen jer nije položio neke ispite. Od tada je stečajni upravnik, četvrti po redu, Miloš Popović. I tako, život ide dalje”, ironično kaže Mitrović.

Podsjeća da od 2015. godine, pod zakup Solanu uzimaju Nacionalni parkovi, zapošljavaju desetak bivših radnika za rad na pumpama i od tada Solana tavori.

“Nema proizvodnje, samo ptice. Tu je NVO sektor koji se divi ljepotama biodiverziteta, posjetioci koji se čude kako uništavamo tu istu ljepotu i mi bivši radnici koji se sjećamo kako se nekad radilo za naše direktore i njihove porodice. A 20 godina života prođe”, kaže Mitrović.

Montesalina nudila investicije u Solanu, institucije ćutale

I bivši izvršni direktor Solane Ljubo Gazivoda smatra da je uvođenje stečaja u Solanu 2005. bio pogrešan korak.

“Većinski paket akcija Solane privatizovan je 2005. godine putem masovne vaučerske privatizacije, kada su privatizacioni fondovi Eurofond i Moneta preuzeli akcije od državnih fondova. Na taj način Solana je faktički privatizovana bez jasne razvojne strategije i bez uključivanja strateškog partnera, što sam kao tadašnji izvršni direktor smatrao neprihvatljivim. Iz tog razloga, podnio sam ostavku na funkciju izvršnog direktora, kao i zaposlenog u kompaniji”, kazao je Gazivoda “Vijestima”.

Podsjetio je da je u maju 2005. godine u Solani pokrenut stečajni postupak zbog duga prema kompaniji Tranšped Montenegro.

“Prema mom mišljenju, potpuno neopravdano i na štetu daljeg poslovanja preduzeća”, kazao je Gazivoda.

U privatnom vlasništvu njegove porodice je i kompanija Montesalina, koja je u više navrata iskazivala interesovanje za zakup Solane i obnovu proizvodnje.

“Međutim, uprkos našoj spremnosti da investiramo i razvijamo ovaj potencijal, izostala je jasna vizija i strategija od strane Vlade, lokalne samouprave i relevantnih državnih institucija u pogledu budućnosti Solane,” kazao je Gazivoda.

Ako izađeš na referendum, nemoj dolaziti na posao

Ono što se u preduzeću dešavalo prije referenduma, kaže Mitrović, ostaće mu u najgoroj uspomeni iako nije imalo nikakve veze sa poslovanjem Solane.

“Bližio se referendum 2006, veliki dan za Crnu Goru i sve njene građane. Tri dana prije 21. maja dolazi jedan od vlasnika sa spiskom od 37 imena radnika Solane pravoslavne vjeroispovjesti i na prvom počasnom mjestu vidim moje ime i prezime. Pozvan sam u kancelariju direktorice gdje mi je kratko saopšteno ‘’Mitroviću, ako izađeš na referendum u nedjelju, nemoj dolaziti na posao u ponedeljak’’, priča sagovornik “Vijesti”.

(Vijesti)