Vuković Kuč: Vojo Stanić, osloboditelj mediteranske raskoši Crne Gore

Potpredsjednica DPS-a Aleksandra Vuković Kuč kazala je da je na Mediteranu sve moguće, pa je moguće da se i Vojo Stanić rodio da bi u Crnoj Gori oslobodio njenu mediteransku raskoš. Ništa u Crnoj Gori nije veličanstveno kao njeno mediteranstvo, a niko u Crnoj Gori nije bio veličanstveniji od slikara Voja Stanića.

Njeno saopštenje prenosimo u cjelosti:

Na Mediteranu je sve moguće, pa je moguće da se i Vojo Stanić rodio da bi u Crnoj Gori
oslobodio njenu mediteransku raskoš. Ništa u Crnoj Gori nije veličanstveno kao njeno
mediteranstvo, a niko u Crnoj Gori nije bio veličanstveniji od slikara Voja Stanića.

Prastari jezik mora, koji su i prije Borhesa i Stanića odgonetali mnogi, zatalasao je
crnogorsku likovnu scenu trajno, postavši sa Vojom Stanićem epohalno stanje crnogorske
umjetnosti, njena najtvrđa identitetska riječ.

Sve složeno i teško u slojevima crnogorske istorije, eteričnim i prohodnim je učinio ovaj
slikar svakodnevice beskraja. Vojo Stanić, pojednostavitelj Tajne.
Dok su drugi slikari i umjetnici zamućivali puteve ka Vječnosti, ne bi li joj usložili mističnost,
Stanić ih je osvjetljivao i predočavao, svjestan njene perspektive. On nam je djelom odao da
se istinom dolazi do Istine. Zato tako prirodno djeluje njegova zavjetna slika u Gospi od
Škrpjela, naručena od Tršćana, sva od svjetlosti, prodorna u svojoj multikonfesionalnoj
misiji.

Vojo Stanić je izdanak Crne Gore, ali uprkos njegovom stoljetnom životu, Crna Gora ni kroz
sve svoje emancipatorske procese nije uspjela da zaliči na svoga najvećeg slikara i buditelja,
čovjeka koji je i partizanskim aktivizmom u Drugom svjetskom ratu i građanskom pobunom
u doba disolucije SFRJ, pokazao što je mjera buduće nezavisne Crne Gore, za koju se borio i
kojoj je dao intelektualni i umjetnički pečat.

Dokaz Matvejevićevih riječi da na Mediteranu duh stari sporije od tijela, Vojo Stanić nikad
nije odustao od pobune i kritike, koje su ga učinile stalnim budilnikom crnogorske društvene
savjesti.

“More nije more, već samo jedan talas”, pisao je veliki pjesnik Jovan Hristić. A Dušan Matić
“večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim/
smrtnim nogama”.

I Vojo Stanić koji je odlučio da živi do kraja, jer niko nije bio lud da živi koliko on.
I ove Stanićeve riječi, kao intrigantan odnos prema smrti, njegovo su djelo koje ćemo pamtiti
i čuvati kao dragocjenost.