20 godina od kada je NATO ubio djecu u Murinu: Vlast pokušava da zataška i zaboravi zločine

U Murinu je danas obilježeno dvije decenije od ratnih dešavanja i bombardovanja te varošice od strane NATO avijacije 1999. godine, kada je stradalo šest civila, od kojih troje maloljetne djece.

Ži­vo­te su tada iz­gu­bi­li če­tr­na­e­sto­go­di­šnji Mi­ro­slav Kne­že­vić (1985), tri­na­e­sto­go­di­šnja Oli­ve­ra Mak­si­mo­vić (1986) i de­se­to­go­di­šnja Ju­li­ja Bru­dar (1989). U na­pa­du su stra­da­li i Vu­kić Vu­le­tić (1953), Mil­ka Ko­ča­no­vić (1930) i Ma­noj­lo Ko­ma­ti­na (1927).

Članovi porodica murinskih žrtava izražavaju ogorčenje odnosom koji pokazuje država, kako prema stradalima i umrlima, tako i prema živima.

Oni tvrde da vlast Cr­ne Go­re na­sto­ji da se zlo­čin u Mu­ri­nu za­ta­ška i za­bo­ra­vi.

Podsjećaju da su tužili državu Crnu Goru, kao i na tragikomičnu situaciju u jednoj od šest tužbi, gdje je naprije pravosnažno dosuđena i isplaćena odšteta, da bi na Vrhovnom sudu sve bilo poništeno i zatraženo da ta porodica iz Murine vrati novac koji je dobila na račun odštete.

Taj postupak još uvijek nije okončan, jer je supruga stradalog u međuvremenu preminula i odštetu nema ko da vrati.

Na spomenik murinskim žrtvama NATO bombardovanja danas je položeno cvijeće, a liturgiju u crkvi Svete Petke služili su zajedno mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije i episkop budimljasnko nikšićki Joanikije.

U Domu kulture u ovoj varošici veliki broj mještana i gosti iz čitave Crne Gore prisustvovlai su komemorativnoj sjednici.

Prava Crna Gora: Nemar države prema žrtvama iz Мurina ravan bombardovanju

Povodom godišnjice zločina u Murinu, oglasili su se iz političke partije Prava Crna Gora.

Njihovo saopšttenje prenosimoo integralno.

Prava Crna Gora sa žaljenjem konstatuje da bez osvrta države i aktuelne vlasti protiče još jedna godišnjica od NATO bombardovanja Murina. Tog 30. aprila 1999. godine od strane desetak Tomahavk projektila u Murinu je nastradalo šest civila, među kojima i troje maloljetne djece, Miroslav, Julija i Olivera. Njihov jedini grijeh je bio što su se zatekli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Imajući u vidu da je cjelokupno NATO bombardovanje bilo protivzakonito, odnosno bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, ali i imajući u vidu osionost zapadnih centara moći, nije bilo za očekivati da će neko jednog dana snositi odgovornost za sve nedužno nastradale civile, ali i za pričinjenu materijalnu štetu.

Ipak, ono što je možda bilo za očekivati, uz sve političke razlike i promijenjene stavove funkcionera vladajuće partije od devedesetih na ovamo, jeste pomoć države porodicama nedužno nastradalih žrtava. Dakle, imajući u vidu da su nastradali civili u Murinu bili državljani Crne Gore, aktuelna tridesetogodišnja vlast je imala obavezu da ih makar uvaži time što bi žrtve, prije svega, sačuvala od zaborava, ali i olakšala život njihovim porodicama.

No, to se nije desilo. Prvobitne novčane odštete koje su pojedine porodice dobile, morali su da ih vrate nekoliko godina nakon toga. Kako se to nije desilo, država se po nalogu Brisela pridružila gonjenju porodica nastradalih, te zahtijevala povraćaj novca uz kamate. Ovaj snishodljivi akt koji u najboljem oslikava odnos zvanične Crne Gore prema sopstvenim žrtvama predstavlja nezapamćeni vid poltronizma i sluganske politike.

Prava Crna Gora nikada neće zaboraviti žrtve NATO agresije 1999. godine, kao ni sve žrtve širom svijeta koje je taj savez posijao u svom pohodu pokoravanja zemalja i zarobljavanja njihovih resursa, pod plaštom širenja ”demokratije.” Miroslavu, Juliji, Oliveri, ali i svim drugim nedužnim žrtvama NATO bombardovanja nek je vječna slava.