Amfilohije: Oprostimo jedni drugima i zagrlimo zagrljajem vječne ljubavi u Hristu
Slaveći vaskrsloga Hrista, proslavljamo Njegovo vaskrsenje, Praznik nad praznicima i molimo se njemu vječnoj Mudrosti, da nam otvori oči srca našeg; da nama i svima ljudima prosveti svjetlošću svoga Vaskrsenja um i razum i daruje život vječni. Gospod Hristos je došao u svijet ”kao svjetlost, da svaki ko vjeruje u Njega ne ostane u tami” došao je ” ne da sudi svijetu, nego da spase svijet” ”Svaki koji vjeruje u Njega, ako i umre živjeće, neće umrijeti vavijek”, naveo je Mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, u vaskršnjoj poruci vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti.
“Čudesni je to dar i tajna ugrađena Božijom rukom u pradubine sveukupne tvorevine: kvasac vječnog života, klica vaskrsenja, kojom uzrasta sve stvoreno i sva bića, svako po svojoj mjeri, od prostog postojanja ka sve savršenijem načinu postojanja i živonosnosti, u vremenu i prostoru. Punoća toga rasta i ka boljem napredovanja, ostvarila se kad je došla punoća vremena, kad je Bog Otac poslao Sina svog Jedinorodnog, žrtvovanog bogočovječanskom ljubavlju za život svijeta; Njega koji je ”Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak” (Otkr. 22, 13). Taj način postojanja i rasta opisao je Mojsije Bogovidac u vidu šestodnevnog božanskog stvaranja Riječju Božjom kroz koju ”sve postade”, u kojoj ”bješe život, i život bješe svjetlost ljudima, i svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze” (Jn. 1, 3-5).
Čovjek pak kao kruna božanskog stvaranja, stvoren po liku i podobiju Božjem, dobio je blagoslov da se rađa i množi i napuni zemlju, da gospodari i vlada njome i svim stvorenjima (sr. Post. 1, 26.28). Čudesan je poredak prirode i svega u prirodi. Bog Otac ”djela svoje djelo” neprestano, i Sin Njegov ”djela” božanskim ”domostrojem” (sr. Jn. 5, 17), pa otuda je i sama tvorevina Njegova – djelatna i djelotvorna. U svemu je prisutna životna sila – u travci, cvijetu, drvetu, živom stvorenju, sjemenu: sve se začinje, razvija, raste, uvijek iznova obnavlja, usavršava. Pri tome, čovjekov priziv je da bude i savladar Božji, da bude saradnik Božji, i sam djelajući na božanski način ”djelo svoje do večera”, tj. do kraja svoga života i istorije. Prizvan je da svoj svakidašnji život i život svijeta oblikuje, organizuje po ugledu na božanski domostroj, nadahnjivan božanskim Djelom. Vasionska ”mehanika” i bogodani poredak se nadograđuje čovjekovim djelanjem, stvaralaštvom, ”mehanikom”. Božanska ikonomija, domostroj se nastavlja čovjekovom ekonomijom, domostrojem”, poručio je Amfilofije.
Kaže da je u svemu pak postojećem ugrađena čežnja ne samo za prostim postojanjem i životom, nego za vječnim postojanjem i životom.
“Sve postojeće ima svoj ”talanat”, svoj dar, prizvano da ga umnoži, darujući se drugome, žrtvujući se za drugo. Na darivanju i ljubavnom žrtvovanju Boga zasniva se uzajamno darivanje i žrtvovanje svih stvorenja, od najmanjeg do najvećeg jednih drugima, čime se postiže njihovo jedinstvo i punoća postojanja. Kao što Bog ne postoji sam za sebe, nego se kao Svetotrojična ljubav daruje svemu i svima, otkrivajući punoću svoje ljubavi u golgotskom žrtvovanju Sina Božjeg za život svijeta, tako se i istinski način čovjekovog postojanja sastoji u žrtvovanju sebe za druge, samožrtvenom ljubavlju.
U svjetlosti Hristove Golgote i vaskrsenja dva su načina ljudskog ličnog i sveopšteg postojanja: žrtvovanje sebe za druge samožrtvenom ljubavlju ili žrtvovanje drugih sebi, svojom samoživošću i egoizmom. Otuda je istorija Crkve Hristove, a time i sveukupne tvorevine, sva u znaku Hristove Golgote, raspeća i vaskrsenja. U svemu je upisana Hristova Tajna večera sa njegovim prizivom ”da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi… da budu jedno kao što smo mi jedno” (Jn. 17, 21.22). Hristovim stradanjem i vaskrsenjem se događa ta obnova, vječna novina svega: ”Evo sve činim novim” (Otkr. 21, 5). Vaskrsenje Hristovo, sapogrebenje sa Njim i savaskrsenje čovjeka i svijeta, predstavlja ustvari novo stvaranje, ovog puta ne iz ničega, kao prvo stvaranje, već iz preobražaja već jednom stvorenoga, njegovog očišćenja i oslobođenja od grijeha, satane i smrti.
U toj svjetlosti ”neba novog i zemlje nove, svetoga grada Jerusalima novoga, koji silazi sa neba od Boga”, čiji ”Hram je Gospod Bog Svedržitelj i Jagnje Božje, njegova svjetlost” (Otkr. 21, 22), odvija se hristolika drama čovjeka i svijeta od iskona pa do Sudnjega dana.”
Ta drama kako poručuje Amfilofije dolazi do usijanja naročito posljednjih vjekova, prvjenstveno kod Hrišćana i hrišćanskih naroda, kojima je kako kaže mnogo dato, pa se od njih najviše i traži.
“Nažalost, namjesto da oni hode za Hristom i desnim pokajanim razbojnikom, u duhu služenja bližnjima i žrtvovanja za druge i za vječno Carstvo nebesko, oni kao da su krenuli za lijevim razbojnikom, čovjekoubicom i huliteljem na živoga Boga. Namjesto da se odazovu na svadbu Jagnjeta Božjeg ”zaklanog za život svijeta”, da se poklone jedinom istinitom Bogu, oni su u opasnosti da postanu sluge boga Mamona, da postanu Judini svatovi, prodajući Hrista Boga, svoju dušu i prvjenaštvo za trideset srebrnika, tj. za zemaljsko carstvo, prolazno i ništavno. Šta su drugo bili krstaški ratovi i inkvizicije sa svojim nasiljem, ubijanjima i otimanjem od drugih nego prodaja i raspinjanje Hrista? Šta Francuska revolucija i njeno obogotvorenje boginje razuma, ako ne pilatovsko ”pranje ruku” u krvi ovog božanskog Pravednika? Takozvana evropska prosvećenost, na kojoj se danas zasnivaju i naše škole i obrazovanje, zar ne predstavlja poricanje Hrista kao vječne ”svjetlosti koja svijetli u tami” i koja ”prosvećuje sve i sva”? Nacifašističko obogotvorenje tla i krvi i žrtvovanje miliona ljudi sebi i svojim interesima, u ime nadčovjeka i ”mrtvoga” Boga ne predstavlja li takođe smrtnu presudu Hristu Bogu Ljubavi i čovjekoljublja? Marksističko-boljševičko i titotističko bogoborstvo, nije li takođe zasnivalo ljudsku sreću na judinskoj izdaji i prodaji Hrista, na bogoubistvu i bratoubistvu, na ubistvu Boga u čovjeku i time lišavanju čovjeka vječnog smisla i života?
Iz tog starog i novijeg bogoodstupništva i hristoborstva rađa se danas novi globalni poredak svjetski temeljen cjelosno ”na pohoti tjelesnoj, pohoti očiju i nadmenosti življenja” (1 Jn. 2, 16), na svijetu i pohoti njegovoj, odnosno na prolaznosti i ništavilu, tj. na bogoubistvu i konačnom čovjekoubistvu”, kaže Amfilohije.
Prema njegovim riječima savremeno čovječanstvo, naročito ono koje sebe smatra hrišćanskim kao da konačno podliježe “onom prvom demonskom iskušenju Hrista – pretvaranju kamenja u hljebove, kako bi cio svijet pošao za njim…”
“U tim i takvim antihristovskim vremenima, mi koji vjerujemo da Isus jeste Hristos, znamo da se ”Život javi i vidjeli smo i svjedočimo i objavljujemo” tom i takvom svijetu – ”Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama”; znamo ”da sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet; i ovo je pobjeda koja pobijedi svijet – vjera naša” (1 Jn. 1, 2; 5, 4).
Zato, Vaskrsenje Hristovo vidjevši, poklonimo se Njemu Pobjeditelju smrti i ništavila, darodavcu vječnoga života, oprostimo jedni drugima i zagrlimo zagrljajem vječne ljubavi u Hristu, sva Božija stvorenja u svim znanim i neznanim svijetovima, pozdravljajući se sa sveradosnim:
Hristos voskrese! Tugu odnese, vječnu radost donese!”, piše u čestitiki Amfilofija.
