U većini zemalja obilježava se 5. oktobar – Svjetski dan učitelja, koji predstavlja priliku da se ukaže kako je rad prosvjetnih radnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine, u spomen Preporuci o statusu učitelja, koja je potpisana 1966. godine.

Svjetski dan učitelja bio je povod da porazgovaramo sa učiteljicom, Anom Vujović, koja predaje 3. razredu u OŠ “Ilija Kišić” u Zelenici.

U prosvjeti je skoro 20 godina, ali je to danas, kako kaže, izuzetno težak posao za svakoga ko mu ne pristupi sa ljubavlju, debelim živicima i strpljenjem. Istovremeno predstavlja i veliki izazov.

– Sve oči danas uprte su u prosvjetne radnike, počev od roditelja, preko kolega do mjesta u kojem radimo. Svi smo pod nekim kritikama i uvijek je najlakše svu krivicu svaliti na učitelje, ili posao kojim se bave. Ali ljubav pobjeđuje sve te teškoće na koje nailazimo – priča ona.

Svako dijete traži individualni pristup i razumijevanje, pogotovo mališani uzrasta od 1. do 5. razreda, koji učiteljice doživljavaju gotovo kao roditelje.

Na drugom mjestu je odnos sa roditeljima, koji često znaju biti zahtjevniji od svoje djece. Vujović otkriva da sa njima ima drugarski odnos, bez persiranja, a na raspolaganju im je 24 sata dnevno.

– Nisam imala problema sa roditeljima, ali sve zavisi od pristupa i od osobe. Koliko pružiš, toliko ti se i vrati. Moj učenik za mene je kao moje dijete, pa i kasnije, kada ode da radi ili da se dalje školuje, raspitujem se i želim svakom od njih sve najbolje – ističe Vujović.

Iako je škola vaspitno-obrazovna ustanova, vaspitanje je nešto što se prvenstveno donosi iz kuće, ali roditelji su danas previše zauzeti svojim obavezama, pa zapostavljaju djecu i njihove probleme. Ne spuštaju se na njihov nivo i zabopravljaju da su i sami nekada bili djeca.

Mišljenja je da su nove generacije roditelja izgubile onaj tradicionalni način roditeljskog ponašanja, drugačiji je pristup u vaspitanu, ali da su djeca danas ista kao i prije 20 godina, kada je počela da radi u školi.

Iako ne voli da se vraća, smatra da bi, ipak, trebalo vratiti neke modele vaspitanja i obrazovanja koje su zastupale starije generacije.

Preskačemo ovoga puta priču o malim platama, nadoknadama za prekovremeni rad, često lošim uslovima u kojima se odvija nastava, nedovoljnon ulaganju u stručno usavršavanje, neophodnoj primjeni savremenih oblika rada, demokratizaciji i unapređenju ukupnog života škole…

Jer, da bi jedna osoba bila dobar učitelj i prosvjetni radnik mora, prije svega, da gaji veliku ljubav ka tom pozivu, ali i prema djeci, kao i da ima jako veliki prag tolerancije, poručuje Vuković:

– Kad bih ja počela da vičem u nastavi, odmah bih rekla kolegama da ostavljam dnevnik i odlazim u penziju. Svoje probleme iz kuće ili okoline moramo ostaviti sa strane onog momenta kada uđemo u učionicu – tvrdi ona.

Svaki učitelj mora biti topao i nježan prema djeci, kako bi za uzvrat dobio njihovo poštovanje i naklonost, poručuje, naraštajima đjaka omiljena učiteljica Ana Vujović.

Radio Jadran