Autizam je prisutan, autisti su tu oko nas…

Tragedija malog Ognjena aktuelizovala davnu ideju o izgradnji nacionalnog Centra za autizam.

U ovim zloslutnim i opakim vremenima, koji su nam donijeli mnogo razočarenja, neizvijesnosti i nespokojstva, ophrvani političkim vandalizmom, u kojoj se odvijaju jalove parlamentarne igre bez granica, rijetko kad je došla do izražaja ovakva građanska solidarnost i humanost crnogorskog društva. Aktuelizovana je stara inicijativa o izgradnji nacionalnog Centra za autizam, pošto smo mi jedina zemlja u Evropi koja nema ovakvu jednu neophodno potrebnu instituciju. Pojedini poslenici javne riječi sa posebnim senzibilititetom oživjeli su neophodnost formiranja jedne ovakve institucije.

A šta je zapravo autizam?

U svakoj porodici ima tajni, a porodica je domovina srca. Ipak, od svih nesreća najteža je ona koja se ne dogodi drugim ljudima. Upravo, porodice sa autističnim osobama zadesila je ova nevolja.

Porodica liči zgradi-ako joj oduzmeš temeljni kamen, sve počinje da se ruši. Naime, kada u porodici kola pođu niz stranu obično se krivi dijete sa posebnim potrebama – autista.

S obzirom da se autizam javlja ili dolazi između 2. i 3. godine života svi mi možemo reći da smo jednom imali sreću, da smo je držali kao pticu na dlanu ali ona nam je izmakla, poletjela, daleko… I tako naš život teče, odvija se, u smislu „nijedan dan sreće, nijedan bez bola“. No reče Njegoš: „zla pod nebom što su svakolika, čovjeku su prćija na zemlji“.

Bol ima svoju snagu koja nas popravlja i uvjerava da je naš život, prije svega, dužnost a ne zabava.

I mogu vam reći, ništa čovjeka ne podstiče na misao kao velika bol. To nas čini mudrijim, a time i naš život podnošljivijim. Vama je poznato da je život autističnih osoba mnogo teži nego život zdravih i da nema unosnije investicije od ulaganja u zdravlje ljudi. Zrelost, demokratičnost, humanost, etičnost svakog društva potvrđuje se odnosom prema osobama sa posebnim potrebama. Zato nam je i neophodna jedna široka društvena akcija da konačno realizujemo ovu izuzetnu zamisao formiranjem nacionalnog Centra za autizam. Na taj način racionalno bi kanalisali društvenu energiju. A institucije-servisi koji se poslednjih godina formiraju kao Centri za osobe sa posebnim potrebama u gotovo svim gradovima Crne Gore dobili bi odgovarajuće mjesto u sistemu zbrinjavanja i rehabilitacije osoba sa posebnim potrebama. Oni su potrebni, ali nisu adekvatno rješenje, više su samo prelazna faza u rješavanju problema osoba sa jasno naznačenom dijagnozom kao što je autizam. A šta poslije???

Bolestan čovjek zna mnogo toga o čemu zdravi i ne sluti. Treba konačno shvatiti da autizam, kao i svaka druga bolest, stanje, sindrom, postoji u rečnicima, leksikonima i enciklopedijama, a u životu postoje autisti, osobe koje su ovisne od naše pomoći.

Odproto organizma pa do homo sapiensa najvažnija zbivanja se odvijaju u mozgu. Čovjek počinje da pamti, misli i govori, da bi kasnije ucrtavao i upisivao svoja iskustva i saznanja. Njegove misaone i osjećajne sposobnosti se uvećavaju, vidici proširuju a radoznalost raste. Sve je to omogućeno kroz milione godina razvojem kore velikog mozga. Iako su neuroanatomija i neurofiziologija uspjele da precizno lokalizuju određene funkcije, mnogi fenomeni, kao što su misao, svijest, emocija još nisu razjašnjeni.

Mnoga istraživanja u svijetu fokusirana su na ljudski mozak posebno na njegovu sivu supstancu u kojoj se dešavaju svi misaoni uzleti, emotivni inpulsi i kreativni naboji. Ako i znamo gdje smo se rodili, ne znamo gdje ćemo stići. Tako i sa autizmom. Niko ne zna šta će se dogoditi. Uglavnom se zbije ono što smo najmanje očekivali. Ulažemo ogromni trud, a rezultati su često skromni.

Autista je osoba koja se u životu kreće kao napuštena, usamljena tvrđava, čađava, ali vrlo koloritna. On je danas veseo, sjutra tužan, danas silan, sjutra sužalj, danas hitar, sjutra miran… Ipak je to najveća enigma savremenog doba.

Duboko sam svjestan činjenice da se svaki drugi odnos može izmijeniti ali roditelji uvijek ostanu roditelji jer ko ima djecu dao je taoce sudbini. Našu sudbinu oblikuje ne ono što doživljavamo nego kako osjećamo doživljeno. Nama nije strano žrtvovanje. Bez žrtava nema ni radosti, ni tuge, nema sreće ni bilo kakvog cilja, a naš cilj je vječita nada koju nam niko ne može oduzeti.

Zato je prijeko potrebno krenuti u široku društvenu akciju na formiranju jedne ovakve institucije u našoj zemlji. Smatram da su se stvorile društvene pretpostavke za izgradnju nacionalnog Centra za autizam. Ovdje ponajmanje ne smiju doći do izražaja sredstva, finansije ili ma koji drugi razlog i različiti otpori pošto bi to bio samo izgovor za nešto što nas je proteklih dana upozovala tragedija malog Ognjena. Iako svjesni činjenice da je nepoznata etiologija autizma, da nemamo tačnu evidenciju autističnih osoba često iz razloga neznanja, sigme, skrivanja, neiskrenosti, licemjerstva, nedovoljnog broja stručnjaka itd.

Autizam je prisutan, autisti su tu oko nas. Ovaj evidentan sociološki problem znatno je aktuelizovan u poslednje vrijeme nekim neprovjerenim činjenicama kao što je pitanje vakcine i sl. Ali ono što je očigledno je da ovaj proces mora otpočeti i u skoroj perspektivi dobiti institucionalno rješenje, ne polovično i privremeno. Što bi bilo pogubno i generiralo nove nevolje i tragedije. Iskažimo pokazanu solidarnost i humanost i građanstva i institucija – kao trajnu, neprekidnu, do konačnog rješenja. Medijska zajednica Crne Gore ispoljila je punu podršku u njenom vođenju.

S vjerom u život, i ideju formiranja nacionalnog Centra za autizam, u ime porodica sa osobama sa autizmom

Derviš Beli Selhanović, direktor Centra za za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore

(CdM)