BEĆKOVIĆ: Predlažem da cio jezik sažmemo u dvije riječi, jedna je “SUPER” a druga…

“Predlažem da se cio jezik sažme u dvije riječi. On je već i sažet, i vi već pogađate da su to riječi: jebote i super!

Ne znam treba li da svoj predlog obrazlažem. Dokle ćemo kaskati za životom? Predlažem nešto što je odavno naša stvarnost (i strepim: da li će moj predlog biti usvojen!) Smiješno je zatvarati oči pred realnošću. To, što ja predlažem, većina je već usvojila, i manjini se predlaže da nam se pridruži, kako ne bismo kvarili utisak. Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni kad je već došlo spontano.

Ovo je vijek brzine, koji je štošta skratio i sažeo. Kako sam razumio, i sama atomska bomba je rezultat ogromnih sažimanja.

Hrana je odavno koncentrisana, a da i ne nabrajam – šta se sve obrelo u pilulama? Napredak nauke stvoriće pilule u kojima će se naći najrazličitija znanja i osjećanja – biće dovoljno popiti pilulu pa postići ono za šta su ranije bile potrebne decenije.

Naravno, jezik ne može biti izolovan od svijeta i vijeka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje. Pojavom dvije svemoćne riječi (jebote i super) pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovjek ne zna šta će sa tim balastom a mora da se izražava kraće i brže, piše portal opismenise.com.

Pokazalo se da se jednom, od tih riječi, može reći više nego vatrometima riječi i govorničkim toboganima.

Nevjerovatna je sposobnost reči “jebote” i “super”: mogu biti upotrebljene bezbroj puta a da uvijek znače nešto drugo.

Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspješna zamjena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije sjetio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moć krije u ovih deset slova! Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspješnije reći sa jebote i super.

Kad bi neko bio dokon, pa da razmotava i razlaže ove dve reči, vidjelo bi se da je u njima zbijeno sve ono što je ispisano na bilionima stranica. Tako bi obrnutim putem, ponovo nestalo ono što kao zakopano blago čami mrtvo u magacinima i policama biblioteka. Ali, čemu taj obrnuti proces?

Da su te dvije riječi ranije uočene, ne bismo straćili toliko vremena i potrošili more mastila i papira. Još nisam primijetio da postoji neko pitanje na koje se ne može odgovoriti sa super ili jebote. Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih riječi, pa čak i one – po potrebi – mogu biti skraćene.

Dovoljno je reći “u-je” ili “suu”, pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika! Kako je ovim otkrićem postala smiješna čitava gramatika i tolike druge oblasti koje su izrasle iz jezika! Kako su osramoćeni i uhvaćeni na djelu toliki praznoslovi, skribomani, i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dvije riječi upotrebiti na pogrešnom mjestu.

Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio! Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili – da rođenom narodu predaju rođeni jezik?!

Pametnom čovjeku je odmah tu moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti. I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umiješ da govoriš, iako ti je maternji!

Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno jebote ili super. Da ne govorimo koliko je njihovom pojavom ušteđeno. Toliki govori, predavanja, dokazivanja, postali su deplasirani. Sa ove dvije riječi više smo postigli i rekli za kratko vrijeme nego sa svim riječima otkad smo progovorili do danas. Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim riječima nego opet njima: “super” i “jebote”.

Ako ne vjerujete da se samo s dvije riječi mogu zamijeniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa super i jebote garnirate sve što govorite. Te dvije riječi same rade, pa ćete vremenom shvatiti da sve ono drugo i nije bilo potrebno. Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, balegarite, lupate, ako budete upotrebljavali samo “super” ili “jebote”. Ne kaže naš narod slučajno da ćete biti pametniji ako ćutite. To je rezultat vremena u kojima se s mnogo riječi tako malo reklo. Jebote i super su neka vrsta začina C. Pokušajte da ih udjenete u sve što govorite, i tako ćete vidjeti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini pretjerano.

S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!

Uzmimo, recimo, pjesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU.

Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila

Jebote!

I vodice zaitila,

Super!

Dođe momče crna oka,

Jebote!

Na konjiću laka skoka,

Super!

Pozdravi me, zborit ode:

Jebote!

“Daj mi, sele, malo vode!”

Super jebote!

Moj predlog će, s vremenom, usvojiti čitav svijet. Ja ne razumijem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drukčije reći. Ko ne razumije čovjeka koji kaže super i jebote! Dolazi dan kad će čitavi svijet ukloniti jezičke barijere i sporazumijevati se samo sa super i jebote. To će biti, jebote, super.