Božićna priča Paola Koelja: Muzika dolazi iz kuće

Na Badnje veče, kralj je pozvao predsjednika vlade da mu se pridruži u uobičajenoj zajedničkoj šetnji. Uživao je da gleda ukrašene ulice, ali pošto nije htio da podanici troše previše novca samo da bi se ti ukrasi njemu dopali, obično su se njih dvojica maskirali u trgovce iz neke daleke zemlje.

Šetali su kroz centar grada, divili se svetiljkama, jelkama, svijećama koje su gorjele na pragovima, tezgama na kojima su se prodavali pokloni, kao i svim onim muškarcima, ženama i djeci koji su žurili kući da dočekaju Božić za trpezama krcatim hranom.

Na povratku, prošli su kroz siromašniji kraj, gdje je atmosfera bila drugačija. Nije bilo svjetiljki, ni svijeća, ni zamamnih mirisa hrane koja samo čeka da bude poslužena. Jedva da se iko zatekao na ulicama, i kralj je – kao i svake godine – rekao predsjedniku vlade kako zaista moraju posvetiti više pažnje sirotinji u kraljevstvu. Predsjednik vlade je klimnuo glavom, znajući da će se ta tema uskoro ponovo zaboraviti, zatrpana svakodnevnom birokratskom praksom ispunjenom budžetskim pitanjima i razgovorima sa stranim gostima.

Odjednom, začuli su muziku iz jedne od najsiromašnijih kuća. Na kućerku su se daske toliko rasušile da su mogli da provire i vide šta se dešava u njoj. A ono što su ugledali bilo je zaista apsurdno: starac u invalidskim kolicima je plakao, mlada žena obrijane glave je plesala, a mladić tužnih očiju je lupao dairama i pjevao jednu narodnu pjesmu.

“Idem da vidim šta se dešava”, rekao je kralj.

Zakucao je na vrata. Muzika je prestala, a mladić prišao vratima.

“Mi smo trgovci, tražimo prenoćište. Čuli smo muziku, vidjeli smo da ste još budni, pa smo mislili da bismo mogli da prenoćimo tu.”

“Možete da nađete prenoćište u hotelu u gradu. Mi vam, avaj, ne možemo pomoći. Uprkos muzici, ova kuća je puna tuge i patnje.”

“A možemo li znati zašto?”

“Sve je to zbog mene.” To je progovorio starac u invalidskim kolicima. “Proveo sam život učeći sina kaligrafiji, tako da jednog dana može da se zaposli kao pisar u palati. Međutim, godine su prošle a nijedno radno mjesto se nije ukazalo. I onda, prošle noći, usnio sam glupi san: došao mi je anđeo i rekao mi da kupim srebrni pehar jer će, kako je anđeo rekao, sam kralj doći kod mene u posjetu. Piće iz tog pehara i daće mom sinu posao.

Anđeo je bio tako ubjedljiv, da sam odlučio da ga poslušam. Kako nismo imali para, moja snaha je otišla na pijacu jutros i prodala kosu, pa smo mogli da kupimo taj pehar tamo. Njih dvoje sad daju sve od sebe da me oraspolože za Božić, pjevaju i igraju, ali nema to svrhe.”

Kralj ugleda srebrni pehar i zatraži da mu daju malo vode da utoli žeđ. A onda, pred odlazak, reče porodici:

“A znate li, danas smo baš imali razgovor sa predsjednikom vlade i on nam je rekao da će se sledeće nedjelje objaviti oglas za posao pisara u palati.”

Starac klimnu glavom, ne vjerujući baš u to što čuje i pozdravi se nemoćno sa strancima.

Međutim, sjutradan ujutru, kroz sve gradske ulice začula se kraljevska objava: “Palata traži novog pisara”. Na dan prijema, soba u palati bila je puna ljudi spremnih da se takmiče za to traženo mesto. Predsjednik vlade je ušao i rekao svima da pripreme papir i olovku.

“Tema vašeg rada je: Zašto jedan starac plače, žena obrijane glave pleše, a tužni mladić pjeva?”

Kroz sobu se začuo žamor nevjerice. Niko nije umio da napiše rad s takvom temom osim jednog mladića u pohabanoj odjeći koji je sjedio u uglu. On se široko osmjehnuo i počeo da piše.

Prevela: Kristina Ivanović