Botun: selo koje je pola vijeka plaćalo cijenu tuđeg razvoja

Botun nije nastao kao problem kada su u selo stigle mašine za kolektor. Botun je problem koji država gura pod tepih decenijama, sve dok se ljudi koji tamo žive nijesu uspravili i rekli: dosta.

Ovo nije priča o tome da neko ne želi uređenu kanalizaciju Podgorici. Ovo je priča o tome da se jedan veliki komunalni problem Glavnog grada pokušava riješiti na leđima zajednice koja je već decenijama žrtvovana industrijskom zagađenju, nepravdi i ignorisanju.

Botun je već nosio teret KAP-a. Danas mu se nameće i teret kolektora.

Nekadašnji Kombinat aluminijuma i bazeni crvenog mulja ostavili su oko Botuna jednu od najtežih ekoloških rana u Crnoj Gori. Javna dokumenta i medijski izvještaji navode da je proizvodnja u KAP-u počela 1971, da je do gašenja proizvodnje glinice 2009. nastalo između sedam i osam miliona tona crvenog mulja, a da bazeni zauzimaju oko 420.000 kvadrata.

To nije apstraktna ekologija. To je prašina koju ljudi udišu. To je zemlja pored koje žive. To je strah koji se prenosi sa roditelja na djecu. Mediji su i ove godine bilježili oblake prašine sa bazena crvenog mulja koji prekrivaju Botun i okolna naselja, uz ogorčenje mještana da obećana sanacija nije sprovedena.

Zato Botunjani kolektor ne gledaju kao izolovan projekat. Oni ga gledaju kroz iskustvo države koja im je već jednom rekla da će sve biti pod kontrolom, a onda ih decenijama ostavila uz crveni mulj.

Građanska borba protiv kolektora traje skoro 20 godina. Predstavnici mještana i organizacija iz Zete navode da su se godinama obraćali institucijama, pokušavali institucionalno, pisali, upozoravali, tražili da se čuje zajednica. Umjesto toga, dobili su poruku da je odluka već donijeta.

U tome je suština spora. Ne u tome da Podgorici ne treba postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Treba. Mora ga imati. Mora prestati ispuštanje neprerađenih otpadnih voda u Moraču i dalje prema Skadarskom jezeru. Ali evropsko rješenje ne može biti da se jedan ekološki problem rješava proizvodnjom novog konflikta i novog osjećaja žrtvovanja lokalne zajednice.

Botun je sporan zbog četiri stvari.

Prvo, zbog lokacije. Kolektor za potrebe Podgorice gradi se na teritoriji Zete, u prostoru koji već nosi teret KAP-a i crvenog mulja.

Drugo, zbog povjerenja. Država nije sanirala staru ekološku štetu, a traži da joj se vjeruje za novi veliki projekat.

Treće, zbog procedure. Javnost je suočena sa netransparentnom dokumentacijom, ugovorima sa zatamnjenim ključnim djelovima i osjećajem da su odluke donesene prije stvarnog dijaloga.

Četvrto, zbog ljudskog dostojanstva. Mještani nijesu tretirani kao zajednica sa pravom na životnu sredinu, imovinu, informaciju i učešće u odlučivanju, nego kao prepreka koju treba savladati.

Najjasniji politički i demokratski odgovor Zeta je dala na referendumu 14. decembra 2025. Prema javnim izvještajima, izašlo je više od 60 odsto birača, a oko 98 odsto glasalo je protiv izgradnje kolektora u Botunu. Ipak, zvaničnici su poručivali da referendum nije pravno obavezujući za Glavni grad.

Pravno se može raspravljati o dometu referenduma. Ali politički, demokratski i evropski, ne može se pobjeći od pitanja: kakva je to vladavina prava u kojoj glas gotovo cijele pogođene zajednice nema stvarnu težinu?

Krajem decembra 2025. konflikt je iz institucionalnog prešao u fizički prostor. Prema medijskim izvještajima, predstavnici Vodovoda i mašine stigli su u Botun rano ujutro, oko četiri sata, da počnu radove, dok su mještani tijelima pokušali da spriječe pristup lokaciji. Policija je intervenisala, građani su se razišli ili bili privedeni, a radovi su formalno počeli 30. decembra 2025.

To je trenutak koji ostaje kao mrlja. Jer veliki javni projekti ne bi smjeli počinjati u četiri ujutro, uz policiju, privođenja i zajednicu koja sjedi na zemlji da brani svoje selo. Ako je projekat toliko dobar, zakonit i evropski, zašto mu je za početak bila potrebna sila?

Početkom 2026. protesti su nastavljeni. Gradilište je obezbjeđivala policija, a mediji su izvještavali da su mašine i radovi prisutni na lokaciji. U martu je prijavljeno i paljenje mašine na gradilištu, što mora biti predmet rada nadležnih organa, ali se ne smije koristiti za brisanje suštine problema: ogromnog nepovjerenja zajednice i institucionalnog sloma dijaloga.

Botun danas nije samo lokalni spor. Botun je test.

Test za Vladu: da li evropske standarde shvata kao obavezu ili kao frazu.

Test za Glavni grad: da li se razvoj Podgorice može graditi preko volje i zdravlja ljudi u Zeti.

Test za međunarodne finansijere: da li su njihovi ekološki i socijalni standardi stvarni, ili važe samo na papiru.

Test za Crnu Goru: da li se vladavina prava mjeri samo time da li postoji dozvola, ili i time da li su ljudi stvarno čuli, razumjeli, učestvovali i imali mogućnost da utiču na odluku koja mijenja njihov život.

Botunjani ne traže da Podgorica ostane bez kolektora. Oni traže da Botun ne bude ponovo žrtvena zona. Traže da se prije novog projekta riješi stara ekološka rana. Traže da se dokumenta otvore. Da se alternative stvarno razmotre. Da se čuje zajednica. Da se ne gradi protiv ljudi.

Jer razvoj koji počinje policijskim kordonom nije razvoj. To je poraz politike.

A država koja jednom selu kaže: „Vaš glas ne obavezuje“, sjutra će isto reći svakom drugom selu, naselju i gradu.

Zato je Botun više od kolektora.

Botun je pitanje da li Crna Gora zaista ide ka Evropi, ili samo evropskim novcem finansira stare obrasce: netransparentnost, pritisak, ignorisanje građana i guranje problema tamo gdje žive oni za koje se misli da se neće izboriti.

Ali Botun se bori.

I zato je Botun danas linija odbrane vladavine prava.

V.Radojević