BROJKAMA VARA GLAD: Jovan(16) ima samo majku, 30 diploma i VELIKU TUGU!

Njegov svijet je matematika. U glavi stalno brojke. Svaki korak napravljen u njegovom životu je izbrojan. Sve oko sebe vidi u ciframa – ljude, ulice, zgrade, automobile… Najdraže mu je kada pobraja diplome, petice iz dnevnika… A, najtužnije je što blistavi um šesnaestogodišnjeg Čačanina Jovana Stevića, broji i sve one ružne dane – kada nije imao šta da jede, dane bez vode, život u podrumima, u memli, mraku, kao i to koliko je dana bio neokupan…

Usmena matematika mu je u malom prstu. Za tili čas će vam izvući korijen iz bilo kog broja do milion, i to sa maksimalnom greškom do jedan. Sa lakoćom množi dvocifrene brojeve, kvadrira čak i trocifrene, računa procente… Ukoliko mu kažete datum vašeg rođenja odmah će pogoditi dan u nedjelji kada ste ugledali svetlost života. A on je na svijet (u vrijeme kad smo razgovarali) došao tačno, kako on voli da kaže, prije 5.759 dana.

Foto: Printscreen RTS

Malo je, nažalost, bilo onih dana kojih se rado sjeća. Nemaština i smucanje sa samohranom majkom Snežanom Mijailović od stana do stana, od podruma do podruma, često bez hrane, bez čiste odjeće… učinili su da ovaj mladić, koji ima nivo inteligencije koji se mjeri sa genijima (IQ oko 150), pamti više tužnih trenutaka.– Majka i ja smo u životu više bili gladni nego siti. Sjećam se koliko smo se puta selili. Doskora smo živjeli u podrumu, koji nam je bio poplavljen. Od vlage se nije moglo živjeti, ali ni od crva, buba… – ispričao nam je Jovan.

Gotovo dvije godine smo živjeli u jednom selu pored Čačka u kući bez vode. Nismo mogli ni da se okupamo, a nedostajalo nam je i sredstava za higijenu. Zato su me djeca izbjegavala. Bio sam neprihvaćen. I sada to osjećam, iako se redovno kupam, ali sada im smeta što učim i što se javljam na časovima…Prvi put je Jovan primijetio njegovu povezanost sa matematikom i brojkama kada je bio u trećem razredu osnovne škole. Kao od šale, kako nam objašnjava, u glavi je sabirao i množio cifre. Njegova majka kaže da su na to još vaspitačice ukazivale – prvo je naučio da broji do deset, pa tek onda da izgovara svoje ime.

– Stalno sam bio odličan đak, „vukovac“ u osnovnoj. I sada imam sve petice, sem iz fizičkog. Kada vam um ide, neće snaga – šali se Jovan.

– Vidite, ja često nisam imao šta da jedem. Ali, u tim trenucima moj mozak je uspijevao da igrom sa brojkama zavara prazan stomak. Ne treba meni mnogo hrane. Volio bih da imam samo toliko da ne budem gladan. Ne bih se ja razbacivao hranom.

foto: Printscreen RTS

Nizali su se i nižu uspjesi mladog Čačanina, koji je trenutno đak Ekonomske škole u gradu na Moravi. Do sada ima više od 30 diploma sa raznih takmičenja iz osnovne škole, i iz regionalnog centra za talente. Nedavno je osvojio četvrto mjesto na republičkom takmičenju iz matematike. Odlično mu idu i strani jezici.– Dosta su mi pomagali đaci iz škole. Prikupljali su odjeću za mene, hranu, sredstva za higijenu. Humanitarna organizacija iz Dubaija mi trenutno plaća stanarinu. Ovo je prvi stan u kome živimo, otkada ja pamtim, da imamo normalne uslove za život. Jer, majka mjesečno za mene prima 8.400 dinara pomoći. Sa tim novcem ne možemo ništa… Radila je majka u „Parking servisu“, ali je bolest steže… više ne može. Vidjeće da li može da dobije invalidsku penziju… muče je kosti, dijabetičar je i ima visok pritisak. Grad ju je dva puta zapošljavao. Sada više nema mjesta za nju… Više im se i ne obraćamo za pomoć – ispričao nam je Jovan.

– Za mene nigdje nema mjesta gde bih mogla da radim. Po struci sam medicinska sestra, babica. Inače sam iz Prištine. Prošla sam obuku i za medicinskog tehničara u ratnim uslovima. Išla sam da branim Kosovo, da branim svoje. Bila sam u Prištinskom, a zatim u Uroševačkom odredu. Ali, koga sada još to zanima. Sada sam bolesna i nemoćna. Ljekovi preskupi, hrana još skuplja… Ne znam kako ćemo dalje – kaže Jovanova mama Snežana

(kurir.rs)