Istaknuti hrvatski filolog, akademik Milan Moguš umro je u 91. godini 19. novembra 2017. godine u Zagrebu. On je rođen 1927. godine u Senju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studijsku grupu za „narodni jezik i književnost”, gdje je i doktorirao 1953. godine. Nakon tri godine kasnije izabran je za asistenta u Akademijinom institutu za jezik, a 1956. godine prelazi na Filozofski fakultet u Zagreb kao asistent povijesti i dijalektologije jezika znamenitom profesoru dr sci Mate Hrasti, gdje je nakon nekoliko godina doktorirao, 1962. godine na istoimenom fakultetu.

Impresivan opus

Bio je je lektor hrvatskog jezika na Univerzitetu u Varšavi.

Po povratku, pored osnovnih naučnih obaveza sa studentima kroatistike, obavljao je dužnost šefa Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika od 1965. do 1992. godine. U međuvremenu bio je predstojnik Zavoda za lingvistiku (1983-1992), i prodekan za nastavu i znanost Filozofskog fakulteta 1970/1972. godine. Boravio je kao gostujući profesor na Univerzitetima u Kelnu i Minhenu.

Bio je član HAZU preko 40 godina. Od 2011. godine vodio je projekt „Benešićev rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do I. G. Kovačića“, koji je publikovan u 14 tomova. Uz prof. dr Ljudevita Jonkea, akademika Stjepana Babića, akademika Radoslava Katičića, akademika Božidara Finke i mnoge druge, Milan je Moguš jedan od najvatrenijih pristalica hrvatskog proljeća (1971). On je čuven po djelu „Hrvatski pravopis” u koautorstvu sa Stjepanom Babićem i Božidarom Finkom, izdatom 1972. u Zagrebu, ali je zbog politike i žestokog unitarizma bio uništen. Međutim, pristalice i entuzijasti hrvatskog, kao maternjeg jezika, štampali su ga ponovno u Londonu, pa je dobio simpatični naziv „Londonac“ koji je služio nastavnoj praksi sve do danas.

Osim tog slavnog djela, Moguša je veoma plodan jezikoslovac. Objavio je preko 274 publikacije, 21 samostalnu monografiju te 208 članaka i rasprava iz oblasti filologije.

Nezaobilazno je njegovo sintetično djelo „Povijest hrvatskog književnog jezika“(1993).

Važna podrška

Ono po čemu će Crna Gora spominjati akademika Milana Moguša jeste njegova saradnja sa crnogorskim lingvistima, prof. dr Vojislavom Nikčevićem, autorom ovoga članka, i kasnije s mladim jezikoslovcem Adnanom Čirgićem. Milorad Nikčević je bio njegov student koji je kod njega položio Istoriju hrvatskog jezika i dijalektologiju. A Vojislav Nikčević se kao mladi profesor Pedagoške akademije u Nikšiću uključio u pomenuti krug hrvatskih lingvista u trenutku pojave Deklaracije o nazivu i pojavi hrvatskog književnog jezika (1967). Sam o tome svjedoči prof. Vojislav Nikčević:

“U toku nečuvene političke kampanje na njene tvorce pošao sam u Zagreb da mom profesoru Ljudevitu Jonkeu, jednom od njenih glavnih tvoraca, pružim podršku. Tada sam mu saopštio da i rezultati mojih istraživanja vode postojanju crnogorskog jezika i crnogorske književnosti, kao duhovnog produkta crnogorskog naroda i crnogorske nacije“ (Vojislav Nikčević, Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2007, str. 10). Neposredno poslije toga u časopisu „Jezik” u Zagrebu 1968-1969. pečatana je Vojislavova čuvena studija „Narodni jezik u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog doba“ kojom je izazvao gnjev srpskih lingvista, a posebno jezikoslovca iz Novog Sada Aleksandra Mladenovića. Mladi profesor Milorad Nikčević, sa službom u Osijeku, prvo u srednjoj školi, pa potom kao docent, vanredni i redovni profesor Pedagoškog, odnosno Filozofskog fakulteta u Osijeku, održavao je sa zagrebačkim lingvistima veoma prisne i prijateljske kontakte, a posebno s akademikom Milanom Mogušem, posebno u dugom periodu kad je Moguš bio predsjednikom HAZU-a. U tom vremenu, na svečanoj sjednici HAZU-a 2004. godine priznat je crnogorski jezik u okviru te institucije, a akademik Vojislav Nikčević je predložen da se primi u redove dopisnih članova Hrvatske akademije nauka i umjetnosti. U trenutku kad je Adnanu Čirgiću odobrena doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu J. J. Strossmayera u Osijeku, nazvao sam akademika Moguša i rekao mu da mi je brat Vojislav u amanet ostavio prije njegove smrti (2007) da predsjednik ispitne komisije bude upravo on. Bez pogovora i predomišljanja akademik Moguš je i tim činom podržao crnogorski jezik i radovao se što će Crna Gora doktoriranjem u Adnanu Čirgiću (u oktobru mjesecu 2007. godine) naći dostojnog nasljednika akademika Vojislava Nikčevića! Akademiku Milanu Mogušu i brojnim hrvatskim jezikoslovcima Crna Gora duguje neizmjernu zahvalnost za mučno etabliranje crnogorskog jezika u svojoj domovini”.

Pobjeda