Da li ćemo i dalje imati doktore i profesore za konobare?

Kako je rekao, problemu je moguće pristupiti sa više aspekata.

Saopštenje Otaševića:

Prvo i osnovno, potrebno je ignorisati besmislene tvrdnje kako naša država cvjeta i kako smo demokratska utopija u kojoj svi žive od svog rada i u znoju lica svog zarađuju dovoljno za lijepo i ugodno bivstvovanje. Najžalosnije od svega je to što nam je svima jasno da to nije tačno, svi to vidimo i osjećamo na sopstvenoj koži, ali opet je lakše biti uljuljkan u blaženom nepriznavanju, nego se realno suočiti sa očiglednim činjenicama.

Demokratija u Crnoj Gori doista jeste ideal, ali samo ideal i ništa više. Naša država gotovo da nema srednju klasu. Ako si radnik i ako si pošten, nalaziš se na dnu lanca ishrane. Na vrhu su skorojevići koji nikad nisu digli ništa teže od kašičice za dojč kafu, niti pročitali nešto kompleksnije od bukvara. Među mnogima sam koji su pokušali da odu iz ove zemlje, u potrazi za boljim životom i prilikom za rad. Cijenjeni Premijer je obećao 40.000 novih radnih mjesta.

Epilog tog obećanja je 8.000 radnih mjesta manje i sve manje volje i želje za apliciranjem na nepoštene konkurse. Univerzitet Crne Gore je postao prelazna faza u sakupljanju harača za izborne bahanalije i punjenje državne kase, pa se svake godine sve više studenata upiše na prvu godinu i kriterijumi su sve slabiji da bi se prolongirala agonija plaćanja školarine i finansiranje državnih foteljougodnika i namještenika. Iz tog razloga, na birou je 26.000 visokoškolaca, magistara, doktora nauka. Džaba je prosjek, znanje, obrazovanje, ako ne postoje partijsko-rođačko-kumovske veze. Bez toga, poštovani akademski građani, svoju diplomu možete staviti ad acta.

Očekujemo i sad salvu obećanja, zaklinjanja i samoprekorijevanja pred izbore. Opet će se dodjeljivati jednokratna pomoć od 50 eura ili ugovor na tri mjeseca bez mogućnosti produžavanja. Naše će diploma biti veličane, radnicima će biti obećane isplate zaostalih primanja. Štaviše, ubijeđen sam da će najednom da se desi neka kapitalna investicija koja će “riješiti” KAP ili neki problem tog kalibra. Čak će se i u Zavodu za zapošljavanje i Upravi za kadrove pojaviti po koji konkurs za koji mogu garantovati da nije namješten, pa će se broj visokoškolaca na grbači države smanjiti za čitavih 0,0000001 odsto i to će se smatrati liderstvom u regionu i evropskim standardom, standardom te iste Evrope za koju se tvrde da su joj potrebni baš naši politikolozi, inžinjeri, doktori, tehničari. Sve u svemu, drama Ežena Joneskua.

“Dajte Cezaru što Cezaru pripada”. Mi visokoškolci ne tražimo poseban tretman, samo poštene konkurse. Tražimo da nam se da prilika da svoje znanje i uloženi trud pokažemo na radnim mjestima za koja smo se školovali, da smjena generacija najzad počne i da nečija partijska pripadnost ili porijeklo ne određuju koliko će biti uspješan. Ukoliko se to ne dogodi, nastavićemo da slušamo kako u podgoričkim lokalima konobare oslovljaju sa doktore ili sa profesore, ne zbog nekog internog i samo njima znanog razloga, već zbog toga što oni po struci to zaista i jesu.