Da li se država Crna Gora plaši sopstvenih sudova
Piše: Velibor Marković
Kao što sam već više puta ranije iznosio, ne postoji mogućnost, kako to pogrešno predvidja Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, da se sporno pitanje prava vlasništva na imovini upisanoj na neku vjersku zajednicu utvrdjuje pred upravnim organom, primjenom Zakona o upravnom postupku i Zakonom o upravnim sporovima.
Ovo stoga što oba navedena sistemska zakona u svojim odredbama čll.1. iskljucuju takvu mogucnost, koju jedino propisuje odredba čl.1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je sud taj koji raspravlja i odlučuje u imovinsko-pravnim sporovima izmedju fizičkih i pravnih lica. Otuda je iznenadjujuće pogrešna pravna argumentacija Prof.dr Nebojše Vučinića nedavno iznesena na TV ,,Al Jazeera Balkans” u polemici sa Protojerejom-stavroforom Veliborom Džomicem, prema kojoj je sudska nadležnost u ovim sporovima navodno obezbijedjena kroz pravo na podnošenje ustavne žalbe Ustavnom sudu Crne Gore i predstavke Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Zapravo, neuobičajeno je da takav stav iznosi bivši sudija medjunarodnog suda i sadašnji član nezavisne akademske zajednice, pokušavajući da na više nego nego banalan način opravda grubo preskakanje redovnih sudova kao jedinih koji mogu da odlučuju u imovinsko-pravnim sporovima, i usmjeravanje na Ustavni sud Crne Gore koji ne sprovodi postupak u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, niti se pred njim može sprovoditi dokazni postupak, već se samo ispituje eventualno postojanje povrede ljudskih prava i sloboda bez upuštanja u ocjenu utvrdjenog ćinjenicnog stanja, što je slucaj i sa postupkom pred Evropskim sudom u Strazburu.
No, u ovom trenutku je interesantnije pitanje koje se logićki nameće i pravnom laiku, a kamoli pravniku, a naime, zbog čega je Zakonom o slobodi vjeroispovijesti odlučivanje u imovinsko-pravnim sporovima izmješteno iz nadležnosti redovnog suda kao jedino nadležnog, u upravne organe kao apsolutno nenadležne, i koji su razlozi takve nezakonitosti i neustavnosti.
Jer, ako prihvatimo kao tačnu tvrdnju odredjenih istorijskih, političkih, pa čak i pravnih krugova, prema kojima je imovina koju koriste crkvene zajednice oteta od države, onda vjerske zajednice na toj imovini nijesu mogle steći pravo svojine putem održaja, ni redovnog (u trajanju državine od deset godina), ni vanrednog (u trajanju državine od dvadeset godina), budući da za sticanje prava svojne po tom osnovu nije dovoljna odredjena dužina trajanja državine, već i da je ona savjesna, odnosno da nije stečena prijetnjom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (,,vi, clam, precario”), pošto nesavjestan držalac, medju kojima je i otimač, nikada ne može steci pravo svojine putem održaja.
Otuda, ukoliko je zaista tačna tvrdnja navedenih krugova da se radilo o otimanju državne imovine, država neće imati nikakvih problema da u sudskom postupku kao jedinom mogućem po zakonu, primjenom odredaba Zakona o parnićnom postupku, dokaže tu činjenicu i obezbijedi povraćaj te od nje navodno otete imovine bez ikakvih ograničenja, budući da su stvarna stvara, medju kojima je i pravo svojine, apsolutna i ne zastarijevaju.
No, imajuci u vidu s jedne strane tvrdnje kako se navodno radi o otetoj imovini, a s druge uporno izbjegavanje da o tim pitanjima odlučuje sud kao jedino nadležan, proizilazi ili da je u pitanju strah države od sudova ili od same sebe, odnosno dokaza da je uistinu bila vlasnik te imovine i da je od nje nekada oteta. A to znači da država ili nema povjerenja u sopstvene sudove iako sudovi sude upravo u ime države, u kom slućaju bi to predstavljao kompliment da su nepristrasni i objektivni čak i u sporovima u kojima je država jedna od stranaka, ili uvredu na njihov račun u smislu bojazni i nepovjerenja da ce suditi po Ustavu i zakonu.
*Autor je advokat
