DA LI SVE PODSJEĆA NA 1914. I NOVI SVJETSKI RAT?! Sulejmanija porede sa Ferdinandom i Principom

Nakon prošlonedjeljnog ubistva iranskog generala Kasima Sulejmanija, prošlost je, kao i često dosad, ponudila primamljivu paralelu sadašnjosti, i to zahvaljujući popularnim haštagovima koji su u danima nakon ubistva preplavili društvene mreže – #WWIII (Treći svjetski rat) i #FranzFerdinand.

I nije iznenađujuće da takva sjećanja progone kolektivnu svijest u ovakvim trenucima. I dok jedni misle da se širenje neprijatelja mora spriječiti po svaku cijenu, oni malo miroljubiviji zabrinuti su da bi svijet mogao da ponovi katastrofalne greške iz 1914. kada je Evropa uspjela da uništi sebe, piše “Forin polisi”.

Danas uistinu odzvanjaju odjeci prve krize evropskog imperijalizma. Kako je objasnio Kristi Vilson-Kerns, koscenarista novog filma o Velikom ratu “1917”, “sa Prvim svjetskim ratom motivacije su nejasne. Dijelom se radilo o profitu, a dijelom zbog toga što su imperijalističke sile počele da gube svoje uloge na stranim teritorijama”.
Globalne i regionalne sile suočavaju se sa sličnim pitanjima na modernom Bliskom istoku. Uticaj Sjedinjenih Država smanjuje se nakon gotovo 30 godina neprekidnog rata, dok američko partnerstvo sa Saudijskom Arabijom (protiv Irana) više nalikuje ratnom profiterstvu. Rusija se drži jednog od poslednjih ostataka sovjetskog imperijalnog uticaja u Siriji trošeći krv i novac u inostranstvu, uprkos kritičnim izazovima kod kuće gdje ekonomija trpi strahovite pritiske.

“I kao nadvojvoda Franc Ferdinad 1914. godine, Sulejmani je bio simbolički značajan vođa kojeg je ubio protivnik ispreplitan s interesima velikih sila, mada je američka vojska po obimu i organizaciji znatno drugačiji entitet od srpskih nacionalističkih terorista”, piše list.

Međutim, navodi se dalje u tekstu, to bi trebalo da pruži i nadu, jer svijet ima niz diplomatskih alata i opcija koje su vođama 1914. bile nedostupne. Mada, već je došlo do prvog diplomatskog promašaja kada je Trampova administracija propustila da ispuni obaveze prema Iranskom nuklearnom sporazumu što je dijelom i dovelo do brze eskalacije krize na Bliskom istoku. Ipak, protivnici sa obje strane moraju biti svjesni postojanja alata kojima svijet danas raspolaže kako bi razriješili krizu. Možda i najvažnija lekcija iz Prvog svjetskog rata jeste vrijednost diplomatije – odlazak za sto i sklapanje sporazuma, njegova ratifikacija i apsolutno pridržavanje bez obzira na političku svrsishodnost.

Decenijama pred Veliki rat pojavilo se novo naoružanje i formiranje saveza proračunatih na osnovu postizanja ravnoteže snaga u Evropi. Međutim, rješavanje ratnih problema bilo je praktično nemoguće jer je diplomatija patila od nedostatka infrastrukture koja bi omogućila međunarodne sporazume. Prije Prvog svjetskog rata, većina zemalja diplomatiju je doživljavala kao ad hok, usku i prilagođenu za postizanje određenih ciljeva onda kada se za to ukazala prilika.

Sto godina kasnije, Iranci i Amerikanci bi morali dovesti svoje vođe do stola da razreše razlike u načinima koje vođe s početka 20. veka nisu imale. Priroda diplomatije je daleko naprednija, sa partnerima i povratnim kanalima preko kojih Vašington i Teheran mogu da komuniciraju riječima, a ne raketama.
Međutim, dok svijet pravi paralele između ubijenog iranskog generala Sulejmanija i austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdninada nadajući se da smrt prvog neće izazvati iste posljedice kao one prije više od 100 godina, pojavilo se i drugo stanovište prema kojem je general Sulejmani sličniji Ferdinadovom atentatoru Gavrilu Principu.

Kako se svijet plaši novog sukoba svjetskih razmjera, analitičari pak smatraju da je iranska vojska, iako nije za potcjenjivanje, suviše slaba da bi izazvala takav sukob, kao što je Sarajevski atentat 1914. bio okidač za Prvi svjetski rat, piše Slobodna Evropa.

Tako britanski istoričar Najl Ferguson smatra da se Sulejmani ne može uporediti sa austrougarskim prestolonasljednikom Francom Ferdinandom već prije sa njegovim atentatorom Gavrilom Principom.

– Iran bi previše rizikovao ukoliko se odvaži na rat sa vojnom superiornijim SAD-om i njegovim saveznicima. Stoga su nategnute teorije o opasnosti od Trećeg svjetskog rata po analogiji sa Prvim svjetskim ratom. General Sulejmani nije austrougarski nadvojvoda Franc Ferdinand, čije je ubistvo bilo okidač za izbijanje Prvog svetskog rata. Naime, Ferdidand je bio legitimni prestolonasljednik. Sulejmanijeva karijera kao sponzora terorizma stavlja ga bliže uz sarajevskog atentatora Gavrila Principa nego uz njegovu žrtvu – rekao je Ferguson.

On dodaje da Bliski istok u januaru 2020. ni po čemu ne liči na Evropu iz juna 1914. Naime, dok je na Starom kontinentu tada postojala ravnoteža moći velikih sila, Iran daleko zaostaje za SAD i njegovim saveznicima na Bliskom istoku.
Ferguson podsjeća na izjavu čuvenog britanskog političara iz 19. veka Bendžamina Dizraelija nakon ubistva američkog predsjednika Abrahama Linkolna 1865, da “atentat nikada nije promijenio istoriju svijeta”.

On smatra da Dizraeli nije bio u pravu te da se na osnovu analize 298 pokušaja atentata na nacionalne lidere od 1875. do 2004. godine može zaključiti da su pojačali intenzitet sukoba niskog intenziteta, te da se u slučaju ubistva autokrate povećavaju šanse za tranziciju ka demokratiji.

Ferguson ocenjuje da je negativna posljedica Sulejmanijevog ubistva što će Irak sada biti dodatno uzdrman, dok je pozitivna što će se prozreti da Teheran prijeti u prazno, čime će razotkriti svoje slabosti.

kurir/Blic/M.P.