Dejan Bašanović je medicinski fenomen: Od invalidskih kolica do sportskih uspjeha

U svijetu sporta ne postoje barijere koje se ne mogu probiti. Dokaz toga je Dejan Bašanović iz Podgorice, koji se uprkos višegodišnjoj borbi sa paraplegijom (bolešću koja znači motornu ili senzitivnu paralizu donjih ekstremiteta) izborio da bude aktivan stonoteniser u kategoriji S 10.

Međutim, nije se zadovoljio time da bude samo puki učesnik, već je uvijek želio više i bolje, što mu je donijelo rezultat karijere, kada je na Evropskom prvenstvu za seniore u Helsingborgu 2019. godine osvojio bronzanu medalju zajedno sa Filipom Radovićem i Lukom Bakićem.

Van sportskih borilišta Dejan je zaposlen u Upravi policije, te aktivno učestvuje u radu nevladinih organizacija.

Kao lice sa stečenim tjelesnim invaliditetom, koji se manifestuje kroz otežano kretanje, Bašanović je objasnio kako je došlo do toga da je u jednom dijelu života morao da koristi i invalidska kolica.

„Mom invaliditetu prethodilo je otkriće da imam Hočkinov tumor, zbog kojeg sam morao da prođem proces liječenja, koji je podrazumijevao hemoterapiju i zračenje. Invaliditet sam stekao u 28 godini na način što su mi se oduzeli donji ekstremiteti. U tom trenutku već sam bio zaposlen u Upravi policije, bavio sam se kontinuirano sportskim aktivnostima. Sve aktivnosti kojima sam sebavio do tada morao sam da prekinem, pošao sam na bolovanje, o sportu nisam ni razmišljao i jedina preokupacija mi je bila da se uhvatim u koštac sa novonastalom situacijom i usredsredim se na proces liječenja i eventualno oporavka kako bih ponovo prohodao“, podijelio je Bašanović za VOP svoju priču.

Liječio se Dejan u Podgorici, Beogradu, Igalu i Veroni, a priznaje da mu je saznanje da ima invaliditet teže palo od borbe sa Hočkinovim tumorom.

„Riječi ljekara da ću ostatak života provesti u invalidskim kolicima i da nema šanse da ću ponovo  prohodati, teže su mi pale nego kada sam dobio dijagnozu tumora,” kaže Dejan.

Međutim, naš sagovornik nije želio da se pomiri sa prognozama ljekara, već ih je snagom volje sve demantovao, te su ga proglasili medicinskim fenomenom.

„Interesantno je da me priče doktora uopšte u tome dijelu nijesu doticale i nijesu ostavljale traga na mene, jer sam bio u potpunosti ubijeđen da ću ponovo prohodati, ali opterećenje sam imao samo u dijelu kada će to biti, jer sam, što je normalno, želio da to bude što prije, a to nije bilo baš tako”, konstatovao je Dejan.

Kao neko ko je prozvan medicinskim fenomenom, prilikom dolazaka na kontrole Dejan je poslužio kao idealan primjer studentima koji su dolazili na praksu.

„Evo vam prilika da upoznate osobu koja je snagom volje uspjela da ponovo prohoda, govorili su ljekari studentima“, prisjeća se Dejan.

Bašanović je uključivanjem u rad nevladinih organizacija u velikoj mjeri proširio vidike kada su u pitanju osobe sa invaliditetom I nedaće sa kojima se susrijeću.

„Uključivanjem u rad i aktivnosti nevladinih organizacija koje se bave ovom tematikom, mnoge stvari su mi postale jasnije. Prije svega da postoji veliki broj osoba koji svoj život provedu kao korisnici invalidskih kolica, kao osobe sa djelimičnim ili potpunim oštećenjem vida, zatim drugim različitim oblicima invaliditeta koji su karakteristični za određena stanja. Takođe, da invaliditet može da nastane i rođenjem, a ne samo tokom kasnijeg života i to kao posledica raznih životnih okolnosti. Danas sam svjestan da sam osoba sa invaliditetom, ali i da sam osoba koja se trudi da se u najvećoj mogućoj mjeri uključi u sve društvene procese“, otkrio je Bašanović kako je došao do sasvim novih saznanja.

Dejan se u tom periodu ni u jednom trenutku nije osjećao kao osoba sa invaliditetom, a najveća podrška mu je bila porodica, tadašnja djevojka koja je danas njegova supruga, kao i određeni broj drugova.

„U tom periodu sam najmanje bio u bolnici u Podgorici, jer sam većinu vremena proveo u Beogradu, Igalu i Veroni, pri čemu je uvijek neko od porodice bio u kontinuitetu sa mnom, otac u Veroni, stric u Beogradu, dok su ostali dolazili stalno u posjete i vodili računa o svim stvarima koje su mi bile neophodne tokom ovog perioda a toga je bilo zaista mnogo. Ta podrška vam može pomoći da se fokusirate na oporavak i pomoći da lakše prođete kroz proces rehabilitacije, bez opterećivanja drugim stvarima koje bi vas u tome ometale”, naglasio je Bašanović.

Govorio je Dejan i o unutrašnjim borbama, koje su bile neminovne tokom liječenja.

„U tim trenucima kada ste na rehabilitaciji često vodite neke unutrašnje bitke, preispitujete zašto se ovo baš vama desilo, dolazi da pada povjerenja u sebe. Često želite da odustanete od borbe, usponi i padovi tokom oporavka međusobno se smjenjuju, ali je jako važno da se posle svih tih razmišljanja, nedoumica koje vam se javljaju što prije vratite pozitivnom razmišljanju jer samo na taj način možete najviše da pomognete sebi“, priznaje Dejan da se nije bilo lako izboriti sa tada novonastalim zdravstvenim problemima.

Kako su ga životne okolnosti približile osobama sa invaliditetom, Dejan je došao do pozicije da bude direktor stonoteniskog kluba osoba sa invaliditetom „Luča” koji ima dugogodišnju tradiciju.

„Klub je osnovan 2008. godine i isti je osnovan u dogovoru sa tadašnjim predsjednikom Udruženja paraplegičara Crne Gore Zoranom Rajkovićem. Sa kontinuiranim radom klub je počeo 2014. godine, okuplja oko 15 igrača koji su učesnici velikog broja međunarodnih turnira u regionu na kojima su dostojno prezentovali kako klub tako i reprezentaciju Crne Gore osvajajući veliki broj medalja“.

Perspektiva za bavljenje sportom osoba sa invaliditetom je, kako on kaže,  na zavidnom nivou, ali ipak je potrebno napraviti iskorak kako bi ona bila još bolja. Posebno kada je u pitanju pristupačnost sportskih objekata i smještajnih kapaciteta za takmičare, odnosno sportiste sa invaliditetom.

„Imajući u vidu da su crnogorski parasportisti osvajači medalja sa najvećih sportskih smotri, pa čak i sa Paraolimpijskih igara, da imamo trend uključivanja novih takmičara, da su parasportisti izjednačeni sa redovnim sportistima u dijelu ostvarivanja prava na sportske nadoknade po osnovu ostvarenog sportskog rezultata, kao i da imamo određeni broj sportskih objekata koji su i sa aspekta pristupačnosti otvorili vrata i sportistima koji su lica sa invaliditetom, definitivno možemo očekivati da nas u narednom periodu obraduju sa još boljim rezultatima. Pritom krovna organizacija, Paraolimpijski komitet Crne Gore na čelu sa gospodinom Igorom Tomićem, za koga inače i vežem moderni paraolimpizam u Crnoj Gori, u saradnji sa državnim i lokalnim institucijama, privatnim i nevladinim sektorom kroz niz programa i ciljanih aktivnosti kontinuirano radi na tome kako bi se u svakom smislu poboljšali uslovi za parasportiste kako u dijelu trenažnog tako i u dijelu takmičarskog procesa. Definitivno će parasportisti u narednom periodu biti još veći reprezenti naše zemlje na međunarodnom nivou osvajajući medalje sa nejprestižnijih takmičenja“, pohvalno je govorio Bašanović o aktivnostima Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.

Dejan, na kraju, naglašava da je za sve koji vode životne borbe slične njegovoj, najvažnije vjeruju u sebe i svoje ,mogućnosti.

„Važno je da se što više uključe u društveni život kao aktivni sudionici i da na taj način utiču na donošenje odluka koje se tiču njihovih prava. Maksima koja mene lično pokreće je: Ko se bori, taj može izgubiti; ali ko se ne bori taj je već izgubio, kako je govorio Bertolt Brecht“, poručio je Dejan.

Katarina Cerović