Dirljiva priča o trebinjskim Srbima i muslimanima koja će vam vratiti veru u ljude!

Kratku vijest o slanju donacija pravoslavne porodice Đajić na adresu trebinjskog imama objavili su poslednjih dana mnogi mediji u regionu, ali niko nije uspio da sazna zašto to čine. Razlog je krajnje jednostavan i u toj jednostavnosti se kriju prave ljudske vrijednosti.

Trebinjski imam godinama unazad od jedne pravoslavne porodice dobija novac za održavanje džamije. Razlog zbog kojeg je Milivoje Đajić iz sela Župa u trebinjskom kraju svake godine Huseinu efendiji Hodžiću, imamu u Trebinju, donosio stotinu maraka godišnje – jednostavan je.

Familija Đajić je time htjela da nadoknadi štetu koju je njihova stoka, kad umakne čuvarima, znala da napravi na džamijskoj imovini.

Kratku vijest o slanju donacija pravoslavne porodice Đajić na adresu trebinjskog imama objavili su poslednjih dana mnogi mediji u regionu, ali niko nije uspio da sazna zašto to čine.

Nije za taj razlog znao ni efendija Hodžić, sve dok se nije sa novinarima “Al Jazeere” zaputio u kuću Đajićevih.

– Dolazio mi je godinama čovjek, govoreći da ga ja poslao stric da donese dobrovoljni prilog za održavanje džamije. Uredno sam mu, na ime strica Save Đajića, pisao priznanice. E, sad je red da odem njima, potražimo te ljude i pitamo koji su razlozi. Nikad nisam pitao zašto to daju, jer mi je malo bilo nepristojno, ali sad je prilika da to učinimo zajedno – rekao je efendija Hodžić i krenuo do 20-ak kilometara udaljene Župe.

Efendiju je dočekala puna kuća Đajića, a za stolom 90-godišnji Savo i godinu mlađi mu brat Žarko. Zapodjenuo se razgovor, a efendija Hodžić je objašnjavao zašto im je došao u posjetu.

Na njegovo: “Prvi put sam ovdje, a da sam i prije svratio valjalo bi koliko sam ovim putem prolazio do džamije i mezarja i kako ste mi valjali”, stigao je i odgovor: “Kao da si se u ovoj kući i rodio, imaj takvu slobodu. Naučili smo sa svojim komšijama da živivo, oduvijek”.

I odmah je došlo razjašnjenje nedoumica o donaciji koja svake godine redovno stiže u Trebinje.

– Kad onuda, uz džamiju i groblje, progonimo blago, možda nekad janje ili jare malo prođe kroz ogradu i uđe, ali se brzo vrne. Samo su jednom koze uljegle i nikad više. Bio je nekad jedan čovjek, pa pusti konja. I konj k’o konj – i kroz groblje će ići, i pred džamiju. Jadan bio, sveži ga da ne ide tuda, govorio sam mu. Nisam mogao to da dopustim. Ne smiješ ga puštati da ide u džamijsko i tamo pase. Tako ni mi ne damo svom blagu – počinje Savo.

– Mezarje branimo koliko možemo. Ne damo da ulazi ništa živo u ono što je ograđeno, a ovo što je van ograde, ima džamijskog dva-tri duluma, ako ne i više, dođu naši bravi i pasu. U mezarje im ne damo – dodaje Žarko.

– Kod pravoslavnih vjernika ima taj dobar običaj da poštujete groblja. Evo vidiš, poštujete i naša mezarja, a ono što je koza ili ovca uzela trave na džamijskom hoćete da platite. To ne tražim, niti sam tražio, niti od koga i nigdje, ali to je vaša svijest i vaša dobra volja, i ja to poštujem. Živi bili u takvom razmišljanju i dalje – odgovara efendija Hodžić.

U skromni kućni budžet Đajićevih Savo i Žarko pridonose svojim malim penzijama. Jedan ima 150, a drugi oko 200 konvertibilnih maraka. Doprinosi i Milivoje svojom platom, a ostatak se nadoknadi uzgojem stoke i proizvodnjom mliječnih prerađevina.

– Dok se moglo, bavili smo se poljoprivredom i imali više stoke. Sad smo đuturumi, pa Milivoje i nevjesta najviše povuku, a mi, s to pomalo penzije, pripomognemo. Zajedničko smo domaćinstvo, devet nas je ovdje, pa ide nekako – priča Žarko.

Svjesni da nekome spominjanih stotinu maraka, možda, i nisu veliki novac, smatraju to svojim dugom i nemaju namjeru da prestanu da šalju novac efendiji.

– Samo ne damo da naša stoka nagrdi nešto što je tuđe i još vjersko. Ako naša stoka pase na džamijskom, onda je lijepo i pošteno da dajemo tih 100 maraka. Dokle imamo stoke i ona bude išla po džamijskome, ne odustajemo i platićemo to. Kad nestane stoke, nećemo davati – napominje Žarko.

– Para bilo ili ne bilo, pokazali ste kakvi ste ljudi i ostajete mi takvi uvijek u sjećanju. U ovom kraju muslimani o pravoslavcima i pravoslaci o muslimanima govore sve najbolje. To su pravi komšijski odnosi – komentariše efendija Hodžić.

Raduje ga što odnosi među ljudima različitih vjera i nacija u trebinjskom kraju “idu naprijed, idu ka pozitivnom”, ali je svjestan da “sve to neće moći preko noći”.

– Važno da je taj proces počeo i on se neće vratiti unazad. Nešto je krenulo da zri i sigurno će vremenom dati svoje prave plodove. Ovakvi su ljudi rijetkost, ali će ih biti sve više. Onaj koji je dobar, neće se mijenjati, a ovakvi kao što su Savo i Žarko, koji zbog koza ostaju pošteni i šalju ono što smatraju da trebaju pravi su primjer za to. Dok ima komšija i poštovanja tuđeg kao svojeg neće biti nesreća – smatra efendija.

– Neću prestati da odlazim efendiji, jer svi to smatramo normalnim i realnim. Osjećamo potrebu da damo što smatramo da smo dužni i takvi smo kakvi smo. Bili smo i ostali takvi, a najbitnije je u životu prvo biti čovjek, pa onda sve ostalo –  zaključuje priču o poštenju svoje porodice Milivoje Đajić.

(Izvor: Aljazeera.net/Mladen Obrenović)