Hajde da pričamo o…autizmu…
Nedavno pročitan članak svjetski poznatih autora (Simon-Baron Cohen) o prikazu slučaja razvoja dječaka sa autizmom, podstakao me je na razmišljanje o temi koja je izuzetno aktuelna u današnje vrijeme.
Šta je to autizam i kako ga najlakše prepoznati?
Autizam je stanje koje postoji kod djece od rođenja ili ranog djetinjstva i čini ih nesposobnima da uspostave normalne međuljudske odnose ili razviju normalnu komunikaciju. Kao rezultat toga, dijete može da se izoluje od ljudskih kontakata i uvuče u svijet ponavljajućih, opsesivnih aktivnosti i interesovanja.
Djeca sa autizmom ponašaju se neobično. Ona mogu da uzbuđeno skaču kada vide kako se voda sliva iz slavine, ignorišući pokušaje odraslih da ih uključe u “društvene igre” u kojima učestvuju i drugi. Ona prelete pogledom preko vas ili vas pogledaju samo na kratko, stvarajući vam osjećanje da ste sasvim nevažni dio njihovog svijeta. Ona vas mogu pozvati kada im je nešto potrebno, ali vas inače potpuno ignorišu, provodeći sate slažući predmete u dnevnoj sobi, uzbuđeno lepršajući rukama ili prstima ili lupkajući po slikovnici ili časopisu.
Nedavno sam pronašla slučaj dječaka Džona, kao prikaz djeteta sa autizmom.
Džon je jedino dijete, rođeno bez komplikacija, iz normalne trudnoće. Kao beba sisao je bez problema, prelaz na čvrstu hranu prošao je bez teškoća, spavao je dobro. U početku su njegovi majka i otac bili oduševljeni kako je bio jednostavan: izgledao je srećan i zadovoljan satima ležeći u krevetiću. Počeo je da samostalno sjedi sa šest mjeseci, pa ubrzo zatim počeo da pravi energične pokrete. Roditelji su ga doživljavali kao samovoljno i nezavisno dijete. Njegovoj baki, međutim, bila je sumnjiva ova nezavisnost. Po njenom mišljenju, on je suviše volio da bude sam: Izgledalo je kao da nije dovoljno zainteresovan za ljude.
Džon je prohodao na svoj prvi rođendan na veliku radost roditelja. Tokom druge godine nije napredovao onako brzo kako su očekivali. Iako je izgovarao glasove, on nije formirao riječi. Njegova sposobnost za komunikaciju bila je toliko ograničena da je čak sa tri godine njegova majka nagađala šta on želi. Povremeno bi je on zgrabio za ruku i vodio do sudopere, pri čemu nikada nije rekao ništa ni nalik “voda” ili pokazao na slavinu.
To je već samo po sebi postalo izvor brige. Kada bi pao, nikada ne bi dolazio roditeljima da se požali da se povrijedio. Povremeno bi im se činilo da je on potpuno nezainteresovan za njih, jer se nikada nije uznemirio kada i roditelji negdje odlazili i ostavljali ga sa susjedima ili rođacima. Zapravo, izgledalo je kao da njega mnogo više zanima da bude sa kockama nego sa ljudima. On je neprekidno pravio dugačke, ravne linije od kocaka. Proveo je nevjerovatno mnogo vremena slažući ih uvijek na potpuno isti način i uvijek sa istim redosledom boja.
Roditelji su se zabrinuli za njegov sluh i pitali su se da nije možda gluv, jer se povremeno nije odazivao na poziv. U drugim trenucima izgledalo je kao da mu je sluv veoma oštar- okretao bi se na najtiši zvuk. Nekoliko nedelja nakon njegovog trećeg rođendana, briga roditelja je naročito puno porasla, uprkos ohrabrivanjima od strane zdravstvenih stručnjaka. On nije govorio ni jednu riječ i nije pokazivao interes za igru sa drugom djecom. Majka je očajavala zbog Džonovog odnosa prema njoj jer je izgledalo kao da joj je uvijek bježao iz naručja da bi seigrao grubih igara prevrtanja sa ocem. Majka se osjećala odbačenom, depresivnom i krivom.
Kada je Džonu bilo tri i po godine njegov ljekar ga je uputio specijalisti, koji je rekao da dječak ima autizam, ali da njegove prostorne sposobnosti ukazuju na to da je intelektualno u domenu prosjeka, pa će vjerovatno brže napredovati od ostale djece sa autizmom. Porodicu je posjetio i psiholog i pomogao roditeljima da naprave plan kako da potpomognu razvoj komunikacije i kako da smanje učestalost njegovih napada bijesa.
U četvrtoj godini Džon je iznenada počeo da govori cijele rečenice, pa su roditelji odahnuli i mislili su da je problema riješen. Njegov govor je ipak bio neobičan. Često je ponavljao ono što mu roditelji kažu “Hoćeš li da piješ?” – “Ćeš da piješ?”. Rekao bi “Ti me golicaš” sa istom intonacijom kojom je to rekao i porodični prijatelj prije nekoliko dana. Upotreba ovih fraza bila je obično neprimjerena situaciji i nedostajao im je smisao.
Period od četvrte do šeste godine bio je veoma težak za porodicu. Uprkos govornoj terapiji u školi, napredovao je veoma slabo. Razvio je fascinaciju usisivačem za prašinu i banderama, koje je počeo stalno da crta. Postaje preokupiran svijetlima, jurio je po kući paleći ih i gaseći. U porodičnim izlascima, Džon bi dobijao napade bijesa, brojao bandere i izgledalo je kao da se od toga nikada neće umoriti.
Kada je Džon krenuo u školu, imao je teškoća u savladavanju čitanja i pisanja ali je bio izuzetno dobar u tablici množenja. Ipak, nije uspio da se sprijatelji sa drugom djecom. Pokušavao je da se priključi djeci u igri koja mu se dopadala ali je to radio na tako neobičan način da su ga druga djeca izbjegavala.
Od svoje sedme godine, ovaj dječak je uključen u školu za djecu sa autizmom. Od tada se njegovo stanje počelo popravljati, u školi je napredovao, a čak se i zaposlio u jednoj radionici za sklapanje radio-aparata, gdje ga smatraju izuzetno dobrim radnikom. On donekle ima uvid u svoje problema i sam govori o svojim teškoćama da razumije druge ljude:” Ja nikada ne znam šta će sledeće oni da urade”. Očekuje da se oženi i stekne porodicu, ali izgleda da nema predstavu šta to zapravo znači.
A kakvo je vaše viđenje autizma?
