ĐUKANOVIĆ: Najveći izazov nastavak reformi i ulazak u NATO

Najveći izazov za Crnu Goru u narednoj godini biće posvećen nastavak reformi, kako bi partneri iz NATO-a bili ohrabreni da u što kraćem roku završe pregovore o članstvu, poručio je premijer Milo Đukanović.

On je u novogodišnjem intervjuu za Televiziju Prva, koji će biti emitovan večeras, kazao da je važno sačuvati ono što su tradicionalne vrijednosti i prepoznatljivost naše države.

Crna Gora je, kako je, dodao za razliku od nekih država , pokazala sposobnost da uoči greške, da ih prizna i napravi oktlon od njih.

Šta će biti najveći izazovi u 2016. za Crnu Goru, Evropu i svijet?

Gledano samo u 2016, za Crnu Goru će najvažniji izazov biti da nastavimo posvećeno sa reformama, kako bi ohrabrili partnere iz NATO da u kratkom roku završimo pristupne pregovore i zahuhtamo proces ratifikacije
članstva. Paraleleno sa tim, logično, teći će i kvalitetan pregovarački proces sa EU. Ako govorimo šta je važno u 2016. za dugoročno dobro Crne Gore – mislim da je to puna posvećenost pitanjima ekonomskog rasta. Ukoliko budemo, u 2016,uspjeli da očuvamo ovaj tempo rasta iz 2015. od oko četiri odsto ili preko toga, to će već predstavljati jedan novi, vrlo solidan temelj, jednu novu privrednu
strukturu na kojoj možemo temeljiti dobar demokratski i ekonomski rast Crne Gore u budućnosti.

Kada je Evropa u pitanju – najveći izazov biće očuvanje vizije ujedinjene Evrope koja je ugrožena dugom finansijskom i ekonomskom krizom, potomeskalirajućom grčkom i migrantskom krizom. Mislim da su to ključni izazovi za kreatore evropske politike u 2016. Na globalnoj sceni – mislim da je najvažnije povratiti povjerenje među ključnim igračima na političkoj i bezbjednosnoj sceni.

Danas imamo apsolutno vanredne odnose na relaciji NATO-Rusija-Evropska unija. Smatram da se time hitno treba pozabaviti, jer dugo trajanje tih pitanja će samo dodatno otvarati prostor za eskalirajući terorizam koji je postao globalna prijetnja. Jako je važno harmonizovati odnose među ključnim igračima i stvoriti uslove za policentrični razvoj i za harmoničan front koji će se oduprijeti rastućim prijetnjama od terorizma.

Ko je ličnost 2015. godine?

Ovo nije bila godina pojedinačnih eksluzivnih učinaka. Prije bih ovu godinu nazvao godinom kolektivnih pregnuća mnogih ljudi koji su i u Crnoj Gori i na široj sceni doprinijeli uspjesima koje smo ostvarili. Ovo je i prilika da izrazim poštovanje za sve koji su doprinijeli rezultatima na koje, ipak, mislim, možemo biti ponosni na kraju odlazeće, 2015. godine. Ako bih želio da nekog izdvojim na međunarodnoj političkoj sceni, moj glas mora otići kancelarki Njemačke, gospođi Merkel. Ona je u tom ambijentu kolektivnih pregnuća najviše učinila da se očuva vizija ujedinjene Evrope, da se savlada izazov opasnosti od grčkog napuštanja eurozone i da se, istvoremeno, sačuva temeljna vrijednost otvorene Evrope u odnosu na migratnsku krizu, a da se, ipak, dobro zaštite starteški, evropski interesi. Njen napor i njen uspjeh zalužuju da posebno budu istaknuti.

Šta ste naučili iz grešaka koje ste, Vi ili drugi, pravili u 2015?

Ove godine najvažnije ostvarenje bila je pozivnica za članstvo u NATO. Ona, simbolički, potvrđuje da je Crna Gora odlučila da raskine sa višegodišnjom, čak viševjekovnom, praksom razvojnog lutanja koje je karatkerisala nestabilnost i zaostajanje u pogledu demokratskog i ekonomskog razvoja za Evropom.

Smatram da je jako važno da smo na temelju dosadašnjeg iskustva u bavljenu državno-političkim poslovima definisali nepokolebljivu odlučnost da napustimo tu praksu i da pokušamo da Crnu Goru prevedemo na kolosjek novih vrijednosti – vrijednosti evropske i evroatalnske civilizacije. To je krupan izazov, to nije pitanje koje se rješava ni u godini, ni u deceniji, a utoliko je krupniji kada,
istovremeno, pratimo proces globalizacije koji nosi izazove za sve zemlje, a pogotovo male. Zato je posebno važno sačuvati ono što su tradicionalne vrijednosti i prepoznatljivost Crne Gore – naša vjekovna težnja za slobodom, naš antifašizam, naš osjećaj ponosa na državnu, nacionalnu i kulturološku specifičnost, a da, istovremeno, na tim temeljima, prihvatimo ono što su vrijednosti razvijene civilizacije i one vrijednosti na kojima počiva razvoj onih koji su i u Evropi, i van Evrope, daleko odmakli od nas po kvalitetu života.

“Posebno važno sačuvati ono što su tradicionalne vrijednosti i prepoznatljivost Crne Gore”

Crna Gora je, za razliku od nekih država koje bolje poznajemo zbog geografske i istorijske blizine, pokazala sposobnost da uoči greške, da prizna greške i da napravi otklon od njih. To je bio, a i danas je, uzrok nesporazuma i u crnogorskom društvu i u našim odnosima sa nekim od naših susjeda koji u tome ne prepoznaju kvalitet, nego zbog toga žele da Crnu Goru izlože kritici. Karakterisitika je pametnog čovjeka da sa svakim novim saznanjem dopunjava i usavršava svoje stavove u odnosu na određena pitanja. Mislim da je to
karakteristika i pametnih društava. Vjerujem da je ovo nešto na šta bi Crna Gora trebalo da bude ponosna – neodričući se sebe, ali prepoznajući i otklanjajući greške koje su nas, nažalost, okovale na jako niskom nivou razvijenosti u odnosu na Evropu, pokazali smo sposobnost da usvajamo standarde koji su karakteristika razvijenih društava.

Rekli ste nedavno da je 2015. bila najteža godina u Vašoj političkoj karijeri. Gdje pronalazite motive za rad, kada postane zaista teško?

Treba sačuvati dobru motivaciju za prijegoran rad na poslovima kakvi su državni. Ključni motiv moga rada u ovom mandatu vlade bilo je dostizanje pozivnice za članstvu u NATO. Zato što sam ga doživljavao – ne kao pripadnost moćnom vojnom savezu, nego kao pripradnost novom sistemu vrijednosti, koji garantuje da Crna Gora, koristeći svoje resurse, mudro i održivo upravljajući njima, može postati ne samo formalno 29. članica NATO-a, nego postati, u doglednoj budućnosti, jednako razvijena kao što su članice NATO. Dakle, to je nešto što vas mora pokretati, posebno ako vjerujete u to, ako smatrate da je to realno.

Ja vjerujem, mislim da je realno. Mislim da građani Crne Gore ne moraju čežnjivo gledati na ono što je životni standard ljudi u Zapadnoj Evropi, nego pametno koristeći neiskorišćene domaće resurse možemo takav kvalitet života obezbijediti sebi u doglednoj budućnosti, u vremenu u kojem živimo a ne u nekoj dalekoj budućnosti o kojoj ćemo samo maštati. Moja vjera u tu mogućnost motiv je
koji me održavao svih ovih godina. I naravno, nema potrebe da vam kažem, da je velika satisfakcija kada na nekoj od prolaznih stanica, kao što je kraj 2015. primijetite da su ti napori urodili plodom, da je danas taj napredak Crne Gore objektiviziran, da on nije samo u očima ovog ili onog pojedinca koji se bavi tim poslovima, nego da je to uspjeh viđen očima 28 zemalja iz društva čiji sastvani dio želimo da budemo.

Kaksv je recept Vas kao političara za rješavanje problema sa kojima se mi,
obični ljudi, rvemo svakoga dana?

Kao čovjek koji se dugo bavi politikom svjestan sam da je najteži problem svakog političara, posebno svakog državnika, jer političari imaju privilegiju da ne moraju mnogo voditi računa o tim problemima, ali svaki državnik želi da na neki način pomjeri ono što su nekako ljudski razumljiva, narasla očekivanja ljudi, a suočava se i sa onim što je moguće proizvesti u kratkom roku kao
politički rezultat ili kao društveni napredak.

Meni je potpuno razumljivo da ljudi i u Crnoj Gori, ne razlikuju se oni po tome od drugih, žele da ostvarimo senzacionalno brz napredak. Ali moramo istovremeno znati da to nije moguće. Uspjeh je već ako skraćujete rokove sustizanja zaostajanja za razvijenima. Crna
Gora je na ovom nivou razvijenosti kao rezultat viševjekovnog zaostajanja. A ako ja kažem da je, i to na računicama dokazano, moguće u sljedećih dvadesetak godina ovako dobrog ekonomskog rasta dostići nivo razvijene Evrope, pa zar to nije uspjeh? Zar to nije vrijedno pregnuća? Jer, ne pričamo o nekoj nedoglednoj budućnosti, nego pričamo o budućnosti koju ćemo mi doživjeti. Jer posebno
govorimo o budućnosti koju ćemo ostaviti u nasljedstvo svojim potomcima.

To je jako važan motiv za svakog odgovornog čovjeka. I, dakle, ja mislim da svako ko ozbiljno razmišlja o izazovima i rezultatima onoga što svako od nas danas pojedinačno radi, mora prepoznati tu šansu i mora sačuvati motiv da tu šansu iskoristi.