Evo zašto su svi američki izbori PRVOG UTORKA POSLIJE PRVOG PONEDJELJKA U NOVEMBRU

Amerikanci uvijek glasaju prvog utorka posle prvog ponedeljka u mjesecu novembru. To ne znači prvog utorka per se, pošto prvi ponedjeljak u novembru ponekad padne 7. novembra, kao što će se desiti ove godine.

To znači da će izbori ove godine biti 8. novembra. To takođe znači da izbori mogu da budu samo između drugog i osmog dana tog mjeseca.

Porijeklo ovog na prvi pogled bizarnog načina datiranja izbora, uopšte nije bizarno, a odgovor leži u poljoprivrednoj prirodi američkog društva 19. i prethodnih stoljeća.

Prvi savezni zakon koji je definisao način izbora saveznih funkcionera iz 1792. godine odredio je da države mogu da organizuju predsjedničke izbore kada god žele u 34 dana prije prve srede u decembru, pošto tog dana elektorski kolegijum mora da se okupi u glavnom gradu svake savezne države.

Ovo je imalo svoje mane jer su neke države pre drugih znale rezultate. Zbog toga je zakon 1845. godine promijenjen i određeno je da se u cijeloj zemlji glasa uvijek u istom danu, prvog utorka posle prvog ponedeljka.

Još uvijek nismo odgovorili na pitanje. Strpite se.

Prvo, zašto novembar. Ljudi su tokom 19. veka još uvek živjeli mahom u agrarnom društvu, većina ih se bavila poljoprivredom. Izbori na proljeće i rano ljeto nisu dolazili u obzir zbog setve, a u kasno ljeto i ranu jesen zbog žetve. Tako su došli do zaključka da je kasni jesenji mjesec novembar, nakon što je žetva završena ali prije dolaska oštre zime, najbolji izbor.

Drugo, zašto utorak. Ljudi su u 19. vijeku uglavnom živjeli daleko od glasačkih mjesta. Pošto su mnogi morali da putuju barem jedan dan do biračke kutije, zakonodavci su morali da im ostave barem dva dana slobodnog vremena da bi izvršili svoju građansku dužnost. Vikend nije dolazio u obzir jer su ljudi nedjelje provodili u crkvi. Srijeda je bio pijačni dan za farmere. Tako je izabran utorak.

Treće, zašto prvi utorak poslije prvog ponedjeljka. Odgovor je, uprkos brojnih teorijama zavjere, prozaičan i krije se u zapisima iz kongresnih debata tog vremena. Naime, prvobitno je bilo određeno da to bude prvi utorak u novembru u godinama koje su djeljive sa četiri.

Neko je, međutim, ukazao na to da će onda u nekim izbornim godinama vremenski raspon između prvog utorka u novembru i prve srijede u decembru (kada se, kao što smo gore rekli, elektori okupljaju u prestonicama države da bi glasali) biti veći od 34 dana, što je protivno Zakonu o elektorskom kolegijumu.

Zato je odlučeno da se primijeni ova danas važeća shema, koja je već bila na snazi u državi Njujork. Na taj način, raspon između izbora i okupljanja elektora je uvek 29 dana.

A što se tiče tih elektora koji se okupljaju u glavnim gradovima svojih saveznih država, oni glasaju onako kako je glasala većina ljudi u njihovoj državi.

Recimo, ako bi Donald Tramp osvojio makar jedan glas više od Klintonove u Teksasu, svi elektorski glasovi iz Teksasa išli bi njemu. U teoriji. U praksi, elektor ima pravo da glasa suprotno. Ne u svim saveznim državama, jer ih ima i sa zakonima protiv “nevjernih elektora”, kako ih Amerikanci nazivaju.

Zapravo, 21 država nema takav zakon, a čak i u njima je rijetkost da elektor bude nevjeran. Uz jedan izuzetak, nevjerni elektori su uvijek usamljeni u svom činu.

Pomenuti izuzetak se desio 1836. godine u Virdžiniji, kada je svih 23 elektora glasalo suprotno ishodu izbora. To je takođe i jedini slučaj kada je nevjernost elektora uticala na ishod izbora, ali ne što se tiče predsjednika već njegovog izabranog potpredsjednika.

Međutim, ne lezi vraže, pošto zakon nalaže da u tom slučaju Senat bira potpredsjednika, Senat je izabrao baš tog koga virdžinijski elektori nisu htjeli. Tako da nevjerni elektori nikada nisu promijenili ishod izbora.

Do sada.

(O. Š./telegraf.rs)