FILMSKA DRAMA ĐORĐA R.: Kako sam se zatekao USRED ORUŽANE PLJAČKE!
Svijet postaje sve opasnije mjesto za život. Iako smo pošteđeni velikih katastrofa i terorizma u trenutku nesreće životi zavise od brzine rada hitnih službi. Ovo je po ko zna koji put, našavši se u nevjerovatnoj, dodali bismo – filmskoj akciji potvrdio i reporter Telegrafa Đorđe Radivojević.
Sve je počelo tako što je Đorđe krenuo da napravi priču o službi Hitne pomoći i lično se uvjeri kojom brzinom i na koji način ta služba vodi računa o svim Beograđanima i svim onima koji kroz Beograd svakodnevno prolaze.
– Ove službe se sjetimo samo kada je nama ili nekom našem loše. Obično pozivamo broj 194 i potom slijedi razgovor sa ljekarom iz centrale Hitne. Ako problem nije veliki može se desiti da ekipa nikada ne dođe i da sa druge strane linije dobijemo par savjeta kako da sami sebi pomognemo – počinje priču Đorđe, koju vam u daljem tekstu prenosimo u cjelosti:
Posjetu “štabu” Hitne pomoći ugovorio sam nevjerovatno lako, ljudi su shvatili koja je moja ideja i izašli su mi u susret. Postojao je samo jedan uslov, a to je da ne snimam centralu jer se tu odvijaju povjerljivi razgovori između pacijenata i ljekara. Kao neko ko radi u medijima i koji je zahvaljujući tom poslu prošao razne fabrike, gradilišta, velika snimanja i poligone za pucanje mogu reći da je centrala hitne jedno od najbučnijih prostorija u kojima sam bio!
Foto-ilustracija: Telegraf
Telefoni zvrče neprestano, doktori i doktorke sjede zbijeno jedni pored drugih i nadvikuju se međusobno i sa unesrećenima na drugoj strani linije. Bez obzira što rad u medijima podrazumijeva pritisak da me neko ostavi ovdje na deset minuta vjerovatno bih počeo da psujem, ali ljekari su navikli na to. Oni mirnim tonom postavljaju standardizovana pitanja i fokusirano vrše trijažu pacijenata.
Nije isto ako bol u grudima koji se širi niz lijevu ruku i uz vilicu zadesi djevojku od 25 godina ili starca od 89. Centrala radi po principu semafora. Saobraćajne nesreće i drugi veliki udesi, srčani i moždani udari kao i sva druga urgentna stanja dobijaju crvenu boju. Takve situacije zahtjevaju momentalnu intervenciju! Žutom bojom obilježena su sva druga stanja koja ne zahtjevaju da ekipa krene odmah. Zelena boja su svi drugi zdravstveni problemi koje možemo da riješimo sami uz pomoć ljekara iz bučne sobe.
Od Gazele do Hotela Srbija nikada brže nisam stigao, i nikada nisam bio tokom tog puta izubijan. Zaustavljamo se ispred jednog od tržnih centara. Policijski automobili je dalje niz prolaz pješice odlazimo tamo. Tehničar mi kaže da pazim jer napadač nije uhapšen, ipak okolo ima toliko policije da bi samo ludak riješio da se vrati na mjesto na kome je počinio zločin.
Foto-ilustracija: Milena Đorđević
Idem za doktorom, na ulazu u kancelariju građevinske firme zaustavlja me policajac. Snimanje je zabranjeno! Moram da se sklonim sa mjesta zločina. Od rijetkih prolaznika saznajem da je u kancelariji došlo do pucnjave i da je vrlo brzo potom muškarac pobjegao u park. Policajci su nervozni zbog mog prisustva jer upravo javljam kolegama u Telegrafu o tome šta se dešava.
Vozač dovodi kombi i u njega tehničar i doktor uvode čovjeka sa zavojima oko glave. Sijedam na svoje mjesto. Ovog puta se vezujem i počinje jurnjava prema Banjici. Cilj je VMA, bolnica koja je tog dana zadužena za urgentno zbrinjavanje pacijenata.
Foto: Telegraf
Povrijeđenog muškarca ne smijem da snimam ali mogu sa njim da razgovaram. Kaže da je maskirani muškarac upao u kancelariju njegove građevinske firme. Uperio je pištolj u njega i uz uvrede tražio da mu da zlatni lanac. Gazda građevinske firme kaže da je oko vrata imao 300 grama zlata i da nije želio da se rastane od nakita tako lako. Na napadača je potegao stolicu, a ovaj na njega pištolj. Povrijeđenom čovjeku se činilo da je pištolj od plastike sve dok mu pored glave nije odjeknuo pucanj i prozviždao metak.
Uplašen spustio je stolicu što je napadač iskoristio da ga udari drškom pištolja u glavu. Kada je pao na zemlju oteo mu je lanac, a na izlasku iz kancelarije navukao je rešetku koju je zaključao katancem. Žena unesrećenog je upravo tada parkirala automobili ispred firme tek da bi vidjela raznojnika kako bježi.
Foto: Telegraf
Na svu sreću povređeni na VMA ulazi na svojim nogama. Nazad se vraćamo polako, razgovaram sa doktorom. Kaže da nema dana kada se ovakve stvari ne dešavaju. Kao i sve njegove kolege ljekari i tehničari oguglao je na krv, suze i patnju. Da nije takav ne bi mogao da radi ovaj posao.
Kada smo kasnije odmarali na parkingu Hitne pokazuju mi snimak žene koja je upala u porodičnu grobnicu, ploča joj je smrskala pola glave. Za mene je to bila slika o kojoj sam mislio naredna dva dana za njih je to bila samo još jedna intervencija tokom koje ništa nisu mogli da preduzmu. Kažu mi da takve intervencije najviše mrze, najdraže su im one kada novorođenče zaplače u kolima hitne pomoći jer su roditelji zakasnili da krenu u porodilište.
Zbog smjena, teškog i stresnog posla i svega onoga što dožive u toku dana oni su van intervencija nasmijani, spremni za šalu i ponašaju se kao i svi heroji- kao velike ljudine širokog srca.
(Telegraf/Đorđe Radivojević)
