Hitovi su moj pasoš za Crnu Goru

„Ti samo budi dovoljno daleko…“ odjeknuće 16. avgusta na famoznom beogradskom „Beer Festu“ koji otvara pjevač i glumac Đorđe David sa svojom grupom „Deat Saw“. Poklonike roka i ovog festivala koji okuplja mlade iz regiona i svijeta, a ne samo Srbije, zvijezda rokenrola Đorđe David će, kako otkriva za „Dan“, dočekati žešćim repertoarom, iako publika najprije želi da čuje evergrine „Najjači ostaju“, „Dolazim za 5 minuta“, „Povedi me u noć“ ili „Umoran od svega“ kojima je sa „Generacijom 5“ obilježio rok scenu nekadašnje Juge.
– Za „Ti samo budi dovoljno daleko“ muziku je napisao Kornelije Kovač, a tekst Marina Tucaković. Čim sam je čuo, bilo mi je jasno da će biti uspješna, jer ima onu, kako volim da kažem, Kornelijevu svevremensku crtu. Mnogi su je otpjevali na svoj način i pokušali da je obrade, ali je najbolji aranžman uradio Dragan Ilić. Prvi je 1979. otpjevao Goran Milošević, onda sam ja počeo da je izvodim. Pošto sam nastavio da je pjevam i u grupi „Death Saw“, ljudi definitivno tu pjesmu vezuju za mene – otkriva u razgovoru za naš list popularni pjevač.
Ima li Crna Gora rokenrol publiku?
– I te kako. Nažalost, rijetko sam gostovao u „Hard rok“ kafeu u Podgorici, ali bez ikakve reklame, vidio sam publiku koja je znala apsolutno sve pjesme sa mog repertoara. Bio je prepun klub svih generacija, od 18 do 58 godina. U dva navrata je bilo prepuno i u „Montenegro pabu“ u Nikšiću. Od momenta kada uđem u Crnu Goru, od granice, pa preko benzinske pumpe gdje točim gorivo, svi me prepoznaju i redom mi se obraćaju riječima: „Đe si najjači, što ima, možemo li se slikati…“. Najviše me u Crnoj Gori prepoznaju po pjesmi „Najjači ostaju, nikad se ne predaju“. Žao mi je što nisam nastupao u nizu kulturnih centara, mjestima na kojima se dešavaju koncerti. U Budvi, Kotoru, Tivtu, takođe dugo nisam bio, a kao pjevač sam bolji nego ikad, a i bend mi nikad nije bio bolji. Stalno mi izmiču kontakti sa ljudima koji organizuju te festivale, svetkovine. Recimo, nikada nisam svirao na Cetinju, a znam i da tamo od strane grada postoji vrlo ozbiljna organizacija. Vidim da se u Crnoj Gori, kada su u pitanju gostovanja muzičara, uvijek javljaju ista imena, kao i na festivalima, proslavama Novih godina. Smatram da treba dati priliku i onoj drugoj publici da čuje ono što voli. Čini mi se da se stalno prenebjegava taj momenat kritičke mase koja postoji u svim država bivših republika SFRJ. Sva ta publika i te kako zna i za stare i za nove rokere. Mislim da je prenebjegavanje te vrste priče isuviše veliki luksuz, jer se i toj publici treba obratiti. Čini mi se da na cijelom Balkanu starija rok generacija mlađoj prenosi svoja iskustva, ali i uopšte umjetnost, film, pozorište… I to je jako dobro.
Kako podnosite ovu muzičku scenu koja je potpuno degradirana?
– Vremena jesu teška, ali ta vrsta degradacije ipak zavisi od toga koliko ti dozvoliš da neke stvari u tvom životu utiču na promjenu tvog stava i načina razmišljanja, kao i moralnosti i etičnosti. Ako je neko gladan, neću mu preporučiti da se bavi prostitucijom, a vidim da je ona danas opšta pojava u Srbiji. Ne mislim samo na onu bukvalnu prostituciju, tjelesnu, koja je takođe rasprostranjena, već na prostituisanje karaktera i prostituisanje u okviru profesije. Ja to ne mogu i neću, iako umijem, i u tome bih bio odličan. Mogao bih dobro da zaradim da uz rok u repertoar uvrstim i pop i folk, pa da krenem po splavovima. Ali, postoji vrsta pobune u okviru koje na to ne mogu da pristanem. Ja sam čovjek koji pjeva i živi rokenrol, što je u Srbiji teška disciplina. Ipak, ne odustajem, zaljubljen sam u rok, vjerujem u rok. To je kosmopolitska crta… Ako bi se toga odrekao, imam utisak da bi se odrekao i sebe, ali i kćerke Staše…
I dalje Vas mnogi još vezuju za „Generaciju 5”?
– Mislim da je to problem te grupe, a ne moj. Ipak, na to sam ponosan, jer pokazuje da je taj nekakav moj pečat jak. Dok sam ja bio u „Generaciji 5“ stvarale su se pjesme koje ostaju, a sve što su posle mene pokušali da naprave, gotovo da ljudi nisu ni primijetili.
Rokeri su posebno osjetljivi zbog raspada SFRJ, čini se da ih je to boljelo više nego bilo koje druge umjetnike. Jeste li Vi imali neku neprijatnost, doživjeli razočarenje?
– Jesam, i to po pitanju više stvari… Ja sam Srbin srpskog roda, i ne mislim da bilo koga time ugrožavam, kao što poštujem svakog ko je Hrvat hrvtskog roda, svakog Slovenca, Jevrejina, muslimana, katolika, pravoslavca. Meni je isključivo važno ko je čovjek, a ko ne, ko je dobar, a ko zao. Izuzetno mi je važno da se družim sa muškarcima koji ne tuku svoje žene, jer prezirem takav odnos prema ženama. Nažalost, mogu da kažem da sam jedan od rijetkih koji nikada nije udario ženu. Mislim da će još puno vremena morati da prođe da Balkanac shvati da je povrijediti slabijeg od sebe bogohuljenje.
Šta treba da se preduzme kako bi se umjetnici, rokenrol zvijezde njegovale?
– Puno toga. Država mora da ima sluha za ljude koji su institucije i koji su obilježile i obojile niz generacija svojim djelovanje. Priznate umjetnike moramo tretirati kao hodajuće spomenike i uvijek im otvarati vrata, jer je to odraz identiteta nacionalnog bića. Jeres mi je i što je zaboravljen Zoran Mišćević kao prvi realni roker na našim prostorima. Strašno mi je što nigdje nemamo njemu u čast podignut spomenik i nagradu po njemu nazvana. Čini se da smo zaboravili i Slađanu Milošević, koja je ozbiljne domaće zadatke davala i svjetskim zvezdama. Sjetimo se samo da je famozna Nina Hagen u doba svoje najveće slave, dolazila u Srbiju da se upozna sa Slađanom, da od nje pokupi neke savjete kada je u pitanju pozornica, scenska pojava, sviranje i pjevanje.
To znaju oni stariji novinari, a mlađi danas ne pišu o tome, već ko je obukao tange. Takve trivijalnosti su na naslovnicama naših novina, iako imamo fantastičnu rok scenu na kojoj bi svaka država bila ponosna. Kada bi ova zemlja poklonila više pažnje toj liniji kosmopolitizma koja nas povezuje sa Evropom i svijetom, od toga bi ubirala profit. Najjače uporište imamo upravo među umjetnicima, pogotovo među rokerima i glumcima. Umjesto da se to prepozna, podržavaju se stvari koje su na granici dobrog ukusa, nešto vrlo prljavo. Nekakve pjevaljke bačene u etar nam vaspitavaju omladinu. Naravno, nije sve u narodnoj muzici loše, niti u roku dobro. U svim fahovima ima onih koje poštujem i sa kojima se družim. Nedavno preminuli Cune Gojković je bio sjajan. Imao je božanstven glas. Kada se krajem šezdesetih pojavio, bio je velika radost u kulturnim krugovima, a država danas na tako darovite ne obraća pažnju, kao ni na tragove koje su ostavili u kulturi.
(Dan)