“Isijavao je radost” Preminuo otac Teofan, monah manastira Ostrog

Ostroški monah Teofan preminuo je u ponedjeljak, a sahranjen danas, drugog dana Časnog posta, na manastirskom groblju ostroškog skita Jovan Do kod Nikšića.

Monaško opelo služio je ostroški iguman arhimandrit Sergije sa bratijom, brojnim sveštenstvom i sveštenomonaštvom mitropolije crnogorsko-primorske i eparhije budimljansko-nikšićke, uz molitveno učešće porodice Žarković, brojnog monaštva i vjernog naroda.

Opraštajući se od sabrata ostroškog oca Teofana, iguman Sergije je podsjetio na riječi Gospodnje “ako ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko”.

“Evo sada kad sagledamo čovjeka sa svih strana, Božijeg miljenika oca Teofana kojega je prizvao Gospod sebi u svoj zagrljaj, mi možemo i osjetiti i tvrditi da je on u suštini zapravo bio jedno divno Božije dijete koje je iz sebe isijavalo radost i da ničim nije mogao da nas suštinski povrijedi, nego uvijek kad dođe donese radost i nije toga čovjeka bilo koji nije u njegovom društvu osjećao se nekako oradošćen. A rekli smo na početku ovog Časnog posta da je radost jedno od osnovnih svojstava onih koji vjeruju u Boga i da ta radost dolazi od praštanja. Samo skupljanje zlobe u svom srcu čovjeka čini tužnim, neraspoloženim, teškim, napornim. Onaj koji je oslobodio sebe od zla, koji je oprostio svima sve radi Hrista, on je nosilac te radosti. Otac Teofan je nosio tu radost, tu slobodu od zla bilo kakvog organizovanog u sebi jer je vjerovao u Boga. Nije ni čudo što ga je Gospod pozvao juče, u prvi dan Časnog posta, jer mi znamo u manastiru, on je svaki ovaj post, svaku prvu sedmicu posta držao ne trimirje, nego do subote nije uzimao hranu. On je provodio vrijeme u svenoćnim molitvama i znam kad sam došao davno u ovaj sveti manastir kao poslušnik i kao onaj ko se sprema za monaški život, koliko me je radostilo što sam kad noću izađem da prošetam i da se u dvorištu pomolim u tišini, sa njegovog prozora slušao molitvu koja se neprekidno orila ili čitanje Svetog pisma”, rekao je otac Sergije.

On je sabranima ispričao još neke detalje iz monaškog života oca Teofana, koji se više od 30 godina podvizavao u ostroškoj svetinji.

“Otac Teofan je redovno odlazio kod Svetog Vasilija sa takvim poštovanjem, sa takvom skrušenošću, ljubavlju, da smo se svaki put prosto sklanjali i sami duhovno se pripremali za ozbiljniji pristup moštima Svetog Vasilija gledajući kako on to čini. Uvijek bi činio metanije pred njim iako je nosio štap. Nije mu bilo teško nikada da se pokloni Svetom Vasiliju sa puno pažnje, straha i ljubavi. Po blagoslovu oca Lazara je uvijek palio sveću za bratiju tamo ispred ikonostasa. On je Gospoda gledao u svakom svom činu. Mnogo je truda uložio na uređenju manastirskog imanja. Odavno zovemo ”Teofanove podzide” gdje su sada vrtovi, koje su nam beskrajno dobrodošle i korisne jer ih je on svojim entuzijazmom i nevjerovatnom energijom koju mu je Bog darovao i organizovao da se urade. On je i ovde, sve što vidite zeleno posađeno, lijepo, uređeno, raskrčeno, sve je to njegovih ruku djelo. Baštu je održavao. Volio je sve kao veliki domaćin da radi u svetinji radi Boga i svetitelja kojem služi. Ne mogu da preskočim ni ono poznato njegovo ”Oče naš”. Nije bilo bogosluženja na kojem on nije sa takvom pažnjom izgovarao, da su ga i blaženopočivši mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije hvalili kako on lijepo, srdačno i sa puno vjere izgovara trisveto i Oče naš i to je bio njegov prinos Gospodu”,  kazao je otac Sergije.