Ispovijest PODGORIČANINA: Miloš (19) se prijavio za legiju stranaca!

Svake godine na hiljade novih regruta pokuca na vrata francuske Legije stranaca, u nadi da će se priključiti oružanim snagama, koje su skoro dva vijeka prisutne na ratištima širom svijeta. Ove godine to je uradio i Miloš.

“Čim sam zakucao na vrata i prošao kapiju, jasno mi je bilo da je Legija vojska kao i svaka druga, da su priče i predrasude koje kruže o toj vojnoj formaciji sasvim netačne. To je vojna formacija koja svoje postojanje zasniva na tradiciji vrijednoj poštovanja, u šta sam se uvjerio tokom mog boravka od tri nedjelje”, ovako za CdM svoju priču počinje Miloš.

Čim je njegova noga kročila u regrutni centar, krenule su promjene.

“Kad sam se prijavio odmah su mi promijenili ime, datum rođenja i imena roditelja-to sve radi moje zaštite. Novac, telefon, lična dokumenta su mi takođe oduzeta, ostale stvari sam zadržao. Zatim su me poslali u CSI (Centre de selection un incorporation) to jest u centar za predselekciju. Za čitavo vrijeme boravka tu, hrana, smještaj i sve ostalo mi je bilo obezbijeđeno i sve to je bilo na vrlo zavidnom nivou”, kaže nam Miloš.

Tu počinju testovi medicinske, fizičke i psihofizičke prirode.

“Sjutra ujutru sam odradio dio medicinskih testova. Kontrolisali su vid, visinu, težinu, izvadili nam krv, urin -kao ljekarski pregled kod nas. Kad sam prošao te testove, uslijedile su fizičke provjere. U suštini to je najlakši dio i prošlo je 80 odsto kandidata”, ističe Miloš.

Nakon što je prošao te testove, više nije bio u civilu, već je zadužio opremu Legije i postao takozvani Blue (Plavi).

“Tako su nas zvali zbog specifičnih trenerki plave boje. Tu smo potpisali predugovore, u kojima smo pristali na vid volonterskog rada za koji smo dobijali nadoknadu od 35 eura po danu. Samim potpisivanjem ugovora dobijali smo određene poslove i zaduženja. Od tada počinje vojnički režim. Ustajanje u 4:45 časa, obavezno brijanje i jutarnja higijena, zatim prebrojavanje. Šest sati je bilo vrijeme za doručak. Poslije toga smo dobijali zaduženja. Na primjer, ja sam radio u kuhinji, zatim u muzeju, u arhivi, u vešeraju, u magacinu hrane, kosio sam travu, održavao dvorišta”, priča nam Miloš.

Poslovi su mu, kaže, lako padali, jer su radili u grupama od po 10 ljudi.

“Uz to sam nastavio dalje sa testovima. Odradio sam IQ testove i intervju sa dva različita psihologa, uopštena pitanja o životu, navikama, porodici itd…Kad sam prošao te testove, uslijedio je intervju sa oficirom koji najviše presuđuje da li će kandidat proći dalje ili neće. Dakle, čovjek je odmah dao na znanje da ne smijem ništa da mu prećutim i da mu moram reći što nikad nikom nisam ispričao. Ako želis da Legija ima povjerenje u tebe, moraš ti u Legiju-jednostavno je objasnio”, ističe Miloš.

Taj intervju ne prođe 90 odsto regruta, jer zaobiđu istinu i sakriju nešto.

“Tu pada u vodu ona priča da Legija služi za utočište kriminalaca i ubica-jer je samo meni postavljeno pitanje da li sam imao problema sa zakonom bar jedno 15 puta. Tu su i detaljne pretage preko Interpola i ostalih organizacija. Dakle, ko god je imao problema sa zakonom ide u civil. Oprostiće neke sitne prestupe, ali ubistva, trgovinu drogom i ostale krupne prekršaje sigurno neće”, jasan je Miloš.

Tako je od 130 kandidata ostalo samo njih 32, među njima i naš državljanin.

“Kad smo prošli taj dio testova, prešli smo u Rouge section. Isti dan smo zadužili uniforme, popularnu “Zelenu beretku”, ošišani smo na nulu i to je već ličilo na vojsku. Više nismo išli na radove, ali smo bili dužni da ispratimo šta rade regruti koji su bili u “Blue” i bili smo odgovorni za njih. Tu počinje blaga tortura od strane oficira-čisto da nam pokažu gdje smo došli i da usade disciplinu među nama. Kad nešto skrivimo i uradimo pogrešno, radili smo sklekove po kazni, ali ništa strašno”, ističe Miloš.

Kada kandidat prođe sve ove testove on potpisuje ugovor na pet godina, koji ne može da se raskine. Nakon toga ide na obuku koja traje četiri mjeseca.

“Za sve to vrijeme dok traje obuka nemaš telefon i izolovan si. Obuka se vrši u Castelnaudary gradu nedaleko od Tuluza. Prvo učiš o tradiciji Legije, učiš pjesme koje se pjevaju vjekovima i učiš koračnicu legije. Ide klasični vojni dril-gađanje danju, noću, u raznim vremenskim uslovima, učiš djelove oružja koje koristiš. I marševi…Svakodnevno marševi, po čemu je Legija poznata. Prvo kreće lagano po 15-ak kilometara, do završnog marša od 50 kilometara”, kaže nam on.

Onda kreće tortura.

“Svaki dan sport, trčanje. Učiš francuski jezik. Malo spavaš, malo jedeš, bukvalno četiri mjeseca torture nad tobom, jer žele da te maksimalno istreniraju i naviknu na teške trenutke. Na kraju slijedi završni mars za Kepi Blanc (bijelu kapu) od 50 kilometara za dva dana. Tad si zvanično Legionar i svečano ti uručuju bijelu kapu. Poslije toga te raspoređu u neku od regimenti”, ističe on.

Ipak, do ostvarenja svog sna Miloš nije mogao.

“Ja sam vraćen zbog zahvata na srcu. To sam im prećutao i zbog toga su me vratili. Stvarno vrlo teško je sakriti bilo šta od njih”, ponavlja on.

Svoju priču za CdM Miloš završava ocjenom da je žila kucavica Legije drugarstvo i kolegijalnost.

“Upoznao sam ljude raznih nacija, rasa i boje kože, i svi smo bili jednaki i ravnopravni u svemu i nikom se nisu davale privilegije što mi se baš svidjelo. Meni su najbolji drugari gore bili Brazilac, Amerikanac i Englez. Stekao sam lijep utisak o njima, i o ostalima takođe. Družili smo se baš fino i nije bilo svađa i gluposti. Iznenadio sam se koliko je ostalima žao bilo kad nekog vrate. OpraŠtali smo se od drugara koji idu u civil kao da se sto godina znamo…”, zaključuje za naš portal Miloš.