Izazovi Evrope u 2017. godini

Prije dvije godine kada su izbjeglice sa Bliskog istoka i kopnom počele da stižu u Evropu, stanovnici kontinenta još uvijek su sanjali san o jedinstvenom savezu otpornom na sve potrese, ali danas taj san je u velikoj mjeri raspršen.

“Oni koji misle da je došlo vrijeme da se dekonstruiše, da se rasparča Evropa, da se podijelimo po nacionalnim linijama, potpuno griješe. Nećemo postojati kao pojedinačne nacije bez EU”, upozorio je tokom godine predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker.

Uz rat u Siriji koji i dalje nije završen, jedan od najvećih izazova za Evropu jeste mogućnost novog velikog izbjegličkog talasa, koliko zbog nemogućnosti da se svim tim ljudima pomogne, ali podjednako i zbog toga što je sama Evropa podijeljena vrlo oštro po tome kakav odgovor treba da bude.

I dok Mađarska i Austrija zahtijevaju da se spriječi talas migranata, podizanjem zidova i ograda, uz Češku i neke druge države koje nijesu spremne da taj teret podijele ravnomerno sa drugima, Njemačka koja je najviše izbjeglica primila do sada i sama se, poslije napada u Berlinu, suočava sa pitanjem – da li je politika otvorenih vrata kancelarke Merkel bila opravdana.

Sporazum sa Turskom o izbjeglicama je na klimavim nogama i svi su svjesni da, ukoliko on propadne, situacija može da postane mnogo gora.

Izbjegličko pitanje umnogome će odlučiti i kako će izgledati rukovodeće strukture u Francuskoj i Njemačkoj.

U Francuskoj se u aprilu održavaju predsjednički a u junu parlamentarni izbori.

Među kandidatima za predsjednika i republikanski desničarski kandidat Fransoa Fijon, bivši premijer, socijalista Manuel Vals i Marin le Pen lider Nacionalnog fronta, stranke krajnje desnice.

Prema aktuelnim anketama najviše izgleda za pobjedu ima Fijon, dok je na drugom mjestu Le Penova, pri čemu su, kako ocjenjuju mediji, oboje kontroverzni kandidati.

Fijon je bio premijer u vrijeme kada je predsjednik države bio Nikola Sarkozi, zalaže se za izbalansirani budžet, smanjenje poreza i fiskalna ograničenja. Prema francuskim standardima i za Fijona se smatra da je prilično radikalan.

Le Penova je populista, evroskeptik i antimigrantski nastrojena.

Iako se ne očekuje pobjeda Nacionalnog fronta, Francuska bi mogla da dobije populističku vladu.

Prvi krug predsjedničkih izbora je krajem aprila, a drugi u maju.

S druge strane, iako je njemačka kancelarka Angela Merkel izgubila dosta na popularnosti zbog politike otvorenih vrata prema izbjeglicama, koalicija CDU/CSU i SPD sada trenutno uživa podršku 44,5 odsto građana.

Nakon napada u Berlinu, na političku budućnost Merkelove će politika prema izbjeglicama imati veliki uticaj, a treba uzeti u obzir i jačanje ljevičarske Alternative za Njemačku, AfD.

Da li će izborni rezultati u tim zemljama pokrenuti neke nove izlaske iz Unije i da li će Njemačka ostati jedini lider glavna su pitanja za analitičare ali i donosioce odluka u Briselu.

Kako ocjenjuje CNN, više od populizma, Evropskoj uniji prijeti rastuća “šizma” u njemačko-francuskoj osovini, a zbog različitog pravca u kojem se kreću Pariz i Berlin, svaka strateška dugoročna vizija za EU skoro da je nemoguća.

Francuska se okreće sebi, ostavljajući Njemačku samu na čelu EU – što je još teži zadatak zbog činjenice da Britanci odlaze.

U Njemačkoj se očekuje pobjeda Angele Merkel za četvrti kancelarski mandat, kada će dospjeti pod pritisak ne samo domaćih birača, već i međunarodne zajednice, da je “posljednja braniteljka” umjerene liberalne demokratije i globalizacije.

Njemačka će se naći na poziciji koju nikad nije željela – da pokuša sama da vodi Evropu, a izazovi su brojni, ocjenjuje CNN u analizi.

Parlamentarni izbori očekuju i Holandiju u martu, pri čemu neke ankete pokazuju da Partija za slobodu desničarskog, evroskeptičnog gerta Vildersa mogla da osvoji 34 od 150 mjesta u parlamentu.

Ukoliko njegova stranka osvoji najveći broj mjesta, biće veoma teško formirati vladu od manjih stranaka, tako da bi Holandija mogla da se suoči sa nestabilnošću poslije izbora.

Poslije neuspjelog referenduma o ustavnim promjenama u Italiji i ostavke premijera Matea Rencija, i premda u zemlji nijesu predviđeni redovni parlamentarni izbori u 2017. godini, mogućnost vanrednih izbora se ne može isključiti.

U međuvremenu, treba očekivati da Velika Britanija u martu aktivira član 50. Lisabonskog sporazuma i pokrene poroces izlaska iz EU, što će takođe donijeti određene promjene.

Prije svega toga na dužnost 45. predsjednika SAD u januaru će stupiti Donald Tramp, nakon čega će tek postati jasnije kako će izgledati partnerstvo EU i SAD, i saradnja sa NATO.

Uz neriješenu krizu u Ukrajini, finansijsku krizu u Grčkoj, zategnute odnose sa Rusijom i sankcije, strah pojedinih država-članica da bi Rusija mogla da ih napadne, pitanje da li Evropa paralelno sa NATO treba da ima i svoje sopstvene snage – jasno je da su bezbrižni dani EU daleka prošlost.

Ne treba zaboraviti ni rastuću nejednakost, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, ali i sve veće smanjivanje srednjeg sloja u gotovo svim evropskim zemljama.

Neizvjesnost, uz mogućnost najrazličitijih ishoda – jedino je izvjesno što 2017. čeka Evropu.

(CdM)