Kako sam ušao u Milovu Vladu
Priča koju kanim napisati skoro godinu dana, ali nekako nisam iznalazio niti vremena, niti motivacije. Motivacije i dalje nemam, ali zato imam vremena na pretek. A možda nekome i bude zanimljivo.
Naime, baš negdje u ovo vrijeme prošle godine, dobio sam poziv na razgovor iz Vlade. Naravno, poziv nije stigao iz redova vlasti, već od strane opozicionog potpredsjednika, Miša Vujovića.
No, taj razgovor i taj fini, uljudni i narodski čovjek, nisu tema ovog teksta. Tema je moć te institucije, pod koju sam i ja, makar samo na jedan čas – potpao. Moć koja opija ljude. Moć koja zavodi. Osvaja. Iskrivljuje. Naposletku: i uništava.
Da skratim: samim ulaskom u zgradu Vlade, naišao sam na jedan novi svijet. Naišao sam na utrkivanje raznih službenika, asistenata, obezbjeđenja oko mene. Naišao sam na raskoš, luksuz, (lažni?) sjaj. “Lako bih se navikao na ovo” – pomislih sebično dok me obezbjeđenje oslovljavalo sa gospodine. Čuj, ja gospodin od 25 godina. Prijalo mi je, korim se.
Nakon sat vremena prijatnog razgovora sa mojim Cetinjaninom Vujovićem, izašao sam iz zgrade Vlade. Pun sebe. Prepun. Otvoreno priznajem: osjećaj kad sam naišao na zainteresovane novinare ispred Vlade (koji su tu bili drugim povodom) – bio je đavolski dobar. Mislim da me nisu ni prepoznali. Zapravo, mislim da ni samog sebe nisam prepoznao u tom stanju sopstvenog opijenog bunila. Pozvao sam majku da joj se pohvalim. Danas ne znam čime sam se to hvalio.
Kad sam se malo otrijeznio i došao sebi, zastao sam. Prekorio sam se ponovo. Pomislio sam potpuno iskreno: ako me je samo jedan sat (!) boravka u Vladi učinio važnim i to bez ikakvog utemeljenja, moćnim u sopstvenim očima, kako li je sa onim ljudima koji su tamo boravili 7 mjeseci, 7 godina, pa 17, pa punih 27? Kako li se oni, čovječe božiji, osjećaju? Kao mali Bogovi, zar ne?
Mislite da ti ljudi znaju šta stvarno znači nemati hrane u frižuderu? Ili da stvarno shvataju majke koje štrajkuju glađu? Ili šta znači biti u kreditima do guše? Ili da neko nema novca da spremi dijete za školu?
Ne bih rekao. Možda ih ni ja ne bih shvatio da su me pitali u tih sat vremena. Krivim i samog sebe, naravno. I volio bih da mi ovaj tekst služi kao opomena jednog dana. Opomena kakav ne želim da budem i kakav ne smijem biti. Ipak, pomalo ponosno i stidljivo zaključujem: nisam ostao u toj Vladi, ni ja, ni meni bliski ljudi. Nismo se polakomili.
I da: Nije loša ni ova moja mala soba u roditeljskom stanu od 45 kvadrata. Majka kaže da sam za njih važan, a imam i zastavu u plakaru.
Šta ćeš više?
